ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Tri najčuvenije operacije KGB-a
Russia Beyond Hrvatska
KGB je u vrijeme Hladnog rata s lakoćom manipulirao svjetskim javnim mnijenjem, bio za petama najvišim činovima NATO-a i držao u strahu cijeli Bliski istok.
1. Operacija “Tukan”
KGB je tijekom 1970-ih bio toliko moćan da je svoje ciljeve postizao koristeći čak i vodeće medije zapadnog svijeta. To se, primjerice, dogodilo s listom The New York Times za vrijeme operacije “Tukan”.
General Augusto Pinochet, predsjednik Čilea, 1975.
Ova zajednička operacija sovjetskih i kubanskih specijalnih službi pokrenuta je 1976. godine. Cilj je bio da se u cijelom svijetu diskreditira čileanski lider Augusto Pinochet, zakleti neprijatelj komunizma.
Iste je godine list The New York Times objavio 66 članaka posvećenih kršenju ljudskih prava u Čileu. S druge strane, ovaj list je posvetio manje od deset novinskih priloga sličnim problemima u Kambodži i na Kubi.
Pored toga, KGB je isfabricirao “prepisku” Augusta Pinocheta sa šefom Uprave nacionalne obavještajne službe Čilea (DINA) Manuelom Contrerasom. U njoj je detaljno opisan plan neutraliziranja protivnika vladinog režima koji su emigrirali u različite zemlje. Američki novinari su povjerovali tim pismima i zadali dodatan udarac prestižu latinoameričkog diktatora.
2. Operacija RJAN
Ovo je bila najveća i najsloženija obavještajna operacija u sovjetskoj povijesti. RJAN je kratica za “raketno-nuklearni napad” (rus. “Raketno-jadernoe napadenie”). Operacija je 1981. godine povjerena službama KGB (Komitet državne sigurnosti) i GRU (Glavna obavještajna uprava).
Cilj RJAN-a je bio da se budno motri na pripreme SAD-a za nuklearni napad na SSSR i da se izabere pravilna strategija suprotstavljanja takvom napadu. Sovjetsko rukovodstvo je počelo zazirati od sličnog napada ubrzo poslije dolaska vatrenog antikomunista Ronalda Reagana na vlast u Washingtonu i zaoštravanja američke politike prema Sovjetskom Savezu.
U okviru operacije naglo je porasla aktivnost sovjetskih agenata izvan granica Istočnog bloka. Praćeni su ljudi koji su imali ovlaštenje da narede početak raketnog nuklearnog napada, odgovorni za lansiranje balističkih i krstarećih raketa, kao i visoki dužnosnici u rukovodstvu ratnog zrakoplovstva članica NATO-a. Pored toga, stvorena je čitava mreža “spavača”, tj. agenata čiji je zadatak bio djelovati u slučaju nuklearnog rata.
Ova skupa operacija je obustavljena 1984. godine nakon smrti njezinih inicijatora – generalnog sekretara Centralnog komiteta KPSS-a Jurija Andropova i ministra obrane Dmitrija Ustinova.
3. KGB protiv Hezbollaha
Pripadnici pokreta Hezbollah su 30. rujna 1985. godine ispred veleposlanstva SSSR-a u Beirutu kidnapirali četiri sovjetska diplomata, od kojih su dvojica radila za KGB. Otmičari su zahtijevali da sirijske trupe odustanu od akcije “čišćenja” sjevernog Libanona koju je pripremao Hafez Asad.
Muhamed Husein Fadlallah u crnom turbanu okružen tjelohraniteljima 9. ožujka 1985. dolazi u džamiju u južnom predgrađu Beiruta (Libanon) na pogreb 75 žrtava eksplozije miniranog automobila.
Ubili su jednog taoca da bi pokazali koliko su im namjere ozbiljne. Moskva je izvršila pritisak na Asada i operacija je obustavljena. Ali Hezbollah nije žurio da oslobodi sovjetske građane te je iznio nove zahtjeve.
,,Rukovodstvo KGB-a je počelo tražiti druga rješenja ovog problema. Sovjetski obavještajci su saznali imena ključnih otmičara i mjesto gdje su ruski diplomati držani kao taoci. Brzo se, međutim, odustalo od ideje da sovjetski Specnaz izvrši juriš na zgradu, jer je to moglo podići veliku i nepotrebnu prašinu u javnosti.
Problem je riješen stjecajem slučajnih okolnosti. Naime, jedan otmičar i brat drugog otmičara poginuli su u okršaju s libanonskim vojnicima. Sovjetski Savez nije bio umiješan u taj događaj, ali su počele kolati glasine kako se Rusi bez velike buke obračunavaju s otmičarima.
KGB je odlučio iskoristiti priliku te je svog agenta u Libanonu Jurija Perfiljeva poslao da se sastane s osnivačem i duhovnim liderom Hezbollaha ajatolahom Fadlallahom. Fadlallah je ljubazno dočekao sovjetskog časnika, ali je u razgovoru presijecao sve pokušaje rješavanja problema s taocima.
Tada je Perfiljev rekao ono za što nije dobio ovlaštenje svog rukovodstva. Izjavio je da se rezidencija ajatolaha Homeinija u Kumu nalazi blizu sovjetske granice i da bi uslijed tehničkog kvara prilikom vojne vježbe jedna raketa mogla sasvim slučajno doletjeri do Kuma. “I ne dao Bog, ili Alah, da u njoj slučajno bude bojevo punjenje.”
Prijetnja je urodila plodom. Fadlallah je neko vrijeme šutio kao zaliven, a onda rekao: “Mislim da će sve biti dobro.” Taoci su nakon dva dana oslobođeni.
