ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Trpimirov dvor – dom „čudotvorca“, ali i heretika
Mate Božić
Prema kroničarskim zapisima o zbivanjima na istočnom Jadranu, nakon vrhunca pomorskih napada starohrvatskih gusara na područje Furlanije i Mletaka sredinom 40-ih godina IX. stoljeća, uslijedilo je razdoblje relativnog zatišja. Naime, tek dva desetljeća poslije, točnije 865., mletački dužd Urso Particijak vodi flotu protiv „najgoreg kneza Slavena“ (kako ga nazivaju mletački izvori) – Domagoja. Period između ta dva događaja označava se kao Trpimirovo doba.
Početak Trpimirove povelje (najstariji prijepis potječe iz sredine 16. st., a čuva se u Kaštelima) s prvim spomenom hrvatskog imena uopće: „dux Croatorum, iuvatus munere divino“/“per totum regnum Croatorum“
Tom vladaru dugujemo prvi pouzdani spomen hrvatskog imena uopće (u poznatoj Trpimirovoj darovnici iz 852. godine), kao i osnutak prvog benediktinskog samostana u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi – u solinskim Rižinicama. Smatra se kako je kneza na osnivanje tog samostana – o kojem također saznajemo iz Trpimirove darovnice, potaknuo čuveni filozof i teolog benediktinac Gottschalk, koji je na hrvatskom dvoru boravio između 846. i 848. godine. S druge strane, kako nalazimo u tekstu spomenute povelje, isprava je zapisana rukom kneževog kapelana i kancelara Martina. Zanimljivo je kako jednog od njih povijest bilježi kao „čudotvorca“, a drugog kao heretika…
Nekadašnji i današnji izgled crkvice posvećene sv. Martinu iznad “Zlatnih vrata” Dioklecijanove palače. Crkva je izvorno nastala već u V.-VI. st., dok pojedini elementi potječu iz ranije (IX. st) odnosno kasnije (XI. st.) predromaničke faze. Crkvicu je 1890. otkrio don Frane Bulić, a 1929. pronađena je ploča s uklesanim natpisom: “Nevrijedni svećenik Dominik, kapelan kneza Trpimira” – koji se, kao jedan od trojice klerika (uz Martina i Ciprijana), spominje i u Trpimirovoj darovnici
Priču o „čudotvorcu Martinu“ nalazimo u djelu Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“ (iz sredine X. stoljeća) zabilježenu na sljedeći način: „Nakon mnogo godina, u dneve Trpimira arhonta, otca arhonta Krešimira, dodje iz Francije, koja leži izmedju Hrvatske i Venecije, muž neki vrlo pobožan, Martin imenom, vanjštinom svjetovnjak, za koga i sami Hrvati vele, da je mnoga čudesa učinio. Nemoćan bješe taj pobožni muž i na noge osakaćen, tako da ga dizahu i nošahu, kamo je htio, i napućaše kao prorok Hrvate, da do kraja života drže zakon sv. Pape, stavljajući na nje i sam molbu sličnu papinoj. Toga radi niti sagene tih Hrvata, niti kondure nigda ni na koga ne idu ratom, van da tko na njih navali.“
Prvi dio priče o „čudotvorcu Martinu“ u 31. poglavlju djela „O upravljanju Carstvom“ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (latinsko-grčko izdanje s početka XVII. stoljeća)
Povjesničar P. Komatina argumentirajući kako se pod likom ovog „čudotvorca“ krije svećenik i Trpimirov kapelan Martin smatra kako je on mogao doći iz Istre, Kranjske ili Furlanije (što je onaj dio „Francije, koja leži izmedju Hrvatske i Venecije“), tj. onih područja koja su bila najizloženija napadima istočnojadranskih gusara 40-ih godina IX. stoljeća. Također, opis „muž neki vrlo pobožan (…) vanjštinom svjetovnjak“ upućivao bi na dijecezanskog svećenika, a ne redovnika.
Drugi dio priče o „čudotvorcu Martinu“ u 31. poglavlju djela „O upravljanju Carstvom“ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (latinsko-grčko izdanje s početka XVII. stoljeća)
Nadalje, aluzija na njegov fizički opis („Nemoćan bješe taj pobožni muž i na noge osakaćen…“) možda je sadržana u ovim specifičnim izrazima Trpimirove povelje kojoj je sam Martin bio autor: „tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego ono što nam se pokaže ili pročita“. Moguće je kako su priču o „čudotvorcu Martinu“, kao iznimno važnoj osobi na Trpimirovu dvoru sredinom IX. stoljeća, do predstavnika bizantske vlasti u istočnojadranskim gradovima proširili trgovci iz Hrvatske, a potom je ta zanimljivost mogla doći i do Carigrada, da bi naposljetku bila zapisana u carevom djelu.
Priča o hrvatskom obećanju papi kako nikada neće napadati tuđu zemlju u 31. poglavlju djela „O upravljanju Carstvom“ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (latinsko-grčko izdanje s početka XVII. stoljeća)
Budući da je Martin u hrvatske krajeve stigao sa sjeverozapadnog Jadrana, upravo tada izloženog gusarskim napadima iz jugoistočnije smještenih „Sklavinija“, razumljivo je zašto on, kako pisac kaže: „napućaše kao prorok Hrvate, da do kraja života drže zakon sv. Pape, stavljajući na nje i sam molbu sličnu papinoj“. Naime, taj se „zakon“ odnosio na navodno ranije hrvatsko obećanje papi kako nikada neće napadati tuđu zemlju – što također nalazimo nešto prije zapisano u istom poglavlju Porfirogenetova djela:
„Ovi kršteni Hrvati ne vole izvan svoje zemlje drugima zaratiti. Dobili su bo neko proroštvo i zakon od pape rimskoga, kad im je poslao za cara Heraklija svećenike, pa ih pokrstio. Ovi se Hrvati i obrekom i hirografom zavjere svetomu Petru apostolu stalno i čvrsto, da nigda ne će na tudju zemlju poći i vojevati, nego će radije mirovati sa svima, koji tako htjet budu, primivši od istoga pape takav zakon: ako koji drugi narodi protiv zemlje tih Hrvata podju i zarate, da pomogne Bog Hrvatom i s njima pristane, i da im Petar, Hristov učenik pomogne, da pobijede.“ (prijevod N. Tomašića)
Naslovnica studije S. K. Sakača iz 1931. u kojoj je autor postavio tezu kako su Hrvati s papom Agatonom oko 679. doista sklopili formalni ugovor; Treći carigradski crkveni koncil – šesti ekumenski (680.-681.) kojeg je na prijedlog bizantskog cara sazvao Agaton (minijatura iz jedne bizantske kronike nastale u XIV. st.)
Dok se u historiografiji ova Porfirogenetova priča o hrvatskom obećanju papi kako neće napadati „tuđu zemlju“ ponekad nekritički uzimala zdravo za gotovo (tako je S. K. Sakač 1931. napisao raspravu s naslovom „Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu: (oko g. 679)“ – smatrajući kako se taj „ugovor“ dogodio u vrijeme pape Agatona (678.-681.)), prema P. Komatini, knežev kancelar Martin je u ovom slučaju jednostavno iskoristio svoj utjecaj na hrvatskom dvoru kako bi spriječio daljnje pomorske napade na vlastitu domovinu. Pritom je u hrvatskim krajevima propovijedao izmišljenu priču o navodnom ranijem sporazumu između pape i Hrvata o tome kako će oni „radije mirovati sa svima, koji tako htjet budu“. Tako je „čudotvorac Martin“ svoje nastojanje vješto podupirao i papinim autoritetom.
Prikaz bugarskih ratnika IX. stoljeća u jednoj srednjovjekovnoj bizantskoj kronici; Opseg bugarske države sredinom IX. st. – u vrijeme Mihajla Borisa (852.–889.) – i vojni pohodi koje je taj vladar poduzimao prema zapadu
S druge strane navodni papin „zakon“ – „ako koji drugi narodi protiv zemlje tih Hrvata podju i zarate, da pomogne Bog Hrvatom i s njima pristane, i da im Petar, Hristov učenik pomogne, da pobijede.“– mogao bi se odnositi na povijesno zabilježeni napad bugarskog vladara Borisa na Trpimirovu kneževinu. Naime, knez Trpimir je 50-ih godina IX. stoljeća uspješno odbio napad Bugara, koji su u to vrijeme još uvijek bili nekršteni – a izraz „drugi narodi“ („ἐθνικοί“), kojeg nalazimo u objašnjenju „zakona“ odnosi se upravo na nevjernike ili poganske narode izvan granica kršćanske ekumene. Međutim, da je hrvatski vladar Trpimir nekoliko godina prije nastanka svoje znamenite povelje uspješno ratovao i s kršćanskim „narodom Grka“ (što se vjerojatno odnosi na predstavnike bizantske vlasti u istočnojadranskim gradovima) svjedoči zapis jednog drugog važnog gosta na hrvatskom dvoru – Gottschalka iz Orbaisa.
Naslovnica rasprave don Lovre Katića objavljene 1932. u kojoj je donio Gottschalkove zapise zanimljive za hrvatsku povijest, ali i postovjetio njegov lik s „čudotvorcem Martinom“; Portret solinskog povjesničara i u njegovu čast postavljena spomen-ploča koja je sve do nedavno stajala na sada porušenoj Katićevoj rodnoj kući u Solinu
Prva saznanja o tim događajima, kao i o samom Gottschalkovom boravku u Hrvatskoj, u okviru hrvatske historiografije zahvaljujemo arheolozima i povjesničarima don Frani Buliću i don Lovri Katiću. Tako je L. Katić 1932. godine izdao znamenitu raspravu „Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira“ u kojoj je, uz iscrpnu analizu, donio odlomke izvornih Gottschalkovih zapisa o zbivanjima iz Trpimirova doba. Tako učeni redovnik u svom teološkom spisu o predodređenju „Tractatus de Trina Deitate“ donosi podatak o jednoj pobjedonosnoj vojni „Trpimira, kralja Slavena“ („Tripemirus rex Sclavorum“) – kako ga sam naziva. Naime, razigranost konja pri Trpimirovu odlasku u bitku protiv „naroda Grka i njihovog patricija“ poslužila mu je kao ogledni primjer filozofsko-teološkog koncepta predodređenja ili predestinacije, budući da je Gottschalk naučavao kako su i životinje prije bitke radosne ako se nalaze na strani budućeg pobjednika.
Početna ilustracija iz Utrechtskog psaltira (IX. st.) koji, prema nekim autorima, sadrži i prizore s putovanja Gottschalka iz Orbaisa; Gottschalkov tekst iz kodeksa „De Trina deitate“ (Bernska knjižnica) s istaknutim spomenom hrvatskog vladara Trpimira – „Tripemirus rex Sclavorum“
Filozof, teolog, gramatičar i pjesnik Gottschalk bio je podrijetlom iz Saske – rođen oko 805. godine u okolici Mainza u današnjoj Njemačkoj. Ušavši u benediktinski red bio je uporni zagovaratelj učenja o predestinaciji ili predodređenju (stoga ga se naziva „Jeanom Calvinom Srednjega vijeka“) te je tako izazvao oštru reakciju crkvenih krugova. Zato je bio optužen kao heretik i progonjen od reimskog biskupa Hinkmara. Nakon što je poduzeo hodočašće u Rim, a biskup Verone mu potom otkazao gostoprimstvo, otišao je 846. na dvor furlanskog markgrofa Eberharda, gdje se upoznao s knezom Trpimirom. Budući da je ubrzo bio protjeran i iz Furlanije utočište je naposljetku pronašao na hrvatskom dvoru, gdje je boravio sve do 848. godine. Potom je na crkvenoj sinodi u Mainzu iste godine bio osuđen kao heretik i prognan, a osudom koncila u Quierzyju 853. bio zatočen u samostanu Hautvillersu kraj Épernaya. Gottschalk je tvrdoglavo ustrajao u svom nauku te je umro u zatočeništvu oko 869. godine.
3D prikaz trenutnog stanja arheološkog lokaliteta Rižinice u Solinu (autor A. Bošnjak); Rekonstrukcija izgleda samostanskog kompleksa u Rižinicama sredinom IX. st. („Hrvatski kraljevi“)
Vjerojatno je boravak ovog učenog benediktinca potaknuo kneza Trpimira da u neposrednoj blizini svoga dvorca, tj. u Rižinicama podno kliške tvrđave, osnuje benediktinski samostan – u koji su možda došli redovnici iz južnotalijanskog Beneventa. Tu je F. Bulić krajem XIX. stoljeća otkrio ulomak trokutnog zabata s natpisom na latinskom: „Pro duce Trepime(ro)…“. Natpis, prema Bulićevoj rekonstrukciji, u cjelini i prijevodu na hrvatski glasi: „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitve i prignite glave sa strahom“. Osim u Solinu, moguće je kako je u Trpimirovo doba bio osnovan i benediktinski samostan Sv. Bartola na Kapitulu kraj Knina. Potom je uslijedio pravi zamah osnivanja benediktinskih samostanskih zajednica uzduž istočnojadranske obale koje su bile iznimno važne za razvoj pismenosti, književnosti i umjetnosti starohrvatskog doba.
Ulomak zabata s Trpimirovim imenom kojeg je krajem XIX. st. otkrio don Frane Bulić; knez Trpimir s pratnjom ispred rekonstruirane oltarne pregrade s navedenim trokutnim zabatom („Hrvatski kraljevi“)
Naime, benediktinci u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama širom Europe, imali su svoje pisarnice (skriptorije) u kojima su prepisivali latinske i glagoljske kodekse. Tako su kroz stoljeća nastajali čuveni rukopisi: Osorski evanđelistar, Čikin časoslov, Vekenegin evanđelistar, Vekenegin časoslov…itd. Osim toga, uz katedralne biskupijske škole, koje su također vrlo često organizirali i nadzirali benediktinci, samostanske benediktinske škole bile su jedine škole toga vremena. Benediktinci su u njima poučavali „septem artes liberales“ (tj. „sedam slobodnih umijeća“), koja su predstavljala temelj sveukupne naobrazbe još od ranoga srednjovjekovlja, a obuhvaćala su: „trivij“ (gramatiku, retoriku, dijalektiku) i „kvadrivij“ (aritmetiku, geometriju, astronomiju i teoriju glazbe).
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
