ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
U RALJAMA BESMISLENOSTI
Ante Tešija
NAGRADE PO KLJUČU PRIPADNOSTI
Svako misto, koje drži do sebe, svaku godinu dili nagrade svojim istaknutim članovima.
Lip je to običaj ma malo se tu zabasaje. Na stramputicu. Prijedlozi su u formi natječaja pa ako se kogod siti koga, eto i šanse na dan slavlja bit predstavljen ko netko ko to i zaslužuje.
Sićan se ja puno toga, unazad, i moran reć da se svašta umišalo u taj „modni“ trend proglašavanja. Prvo triba konstatirat kako oni koji su na vlasti izglasaju svoju komisiju koja vrši odabir, a tu pobro moj nema da upadne uljez. Zaslužnici su unaprid odabrani, no maska prema vani ima da odradi uljuđenost i iznađe riči opravdanosti. I sam san ko predsjednik jedne stranke , sa članovima, zna predložit nekoga istaknutog, no svi su oni, istaknuti, unaprid znali da je to uzaludna misija, no nisu se bunili. Njima je i takav vid odabira bija dovoljna nagrada.
Nezainteresiranost, kod mene, je uradila svoje sve do ove godine gdje san peška da je jedna splitska udruga ubila mogućnost izbora izuzetno zaslužnog čovika. Naime, njihov predlog će biti odbiven, gatam, jer ne pripadaju, a pripadnost je sveta potvrda odabira.
Kako i priliči, red je reći o kom se kandidatu radi. Radi se o prof. dr. Dejanu Kružiću, čoviku i stručnjako koji uvijek iza sebe ostavlja zlatni trag obavljenog. Tu činjenicu znademo mi njegovi suradnici u nekim fazama, znadu sve garniture vlasti u Splitu i SDŽ-u, znadu svi gospodarstvenici, znanstvenici i građani grada Splita, kao i šire, pa čak do Državnog vrha.
Ta nagrada je naprosto morala biti rezervirana za takovu osobu, jer je za Grad Split, kad mu se pružila šansa, uredija stanje po miri normalnosti, napretka i trajnosti. A potribno mu je bilo samo pol mandata na čelu gradskih financija.
Njegov privatni angažman, sumnjan da svi nismo upoznati, okolo Spaladium arene i omče okolo vrata gradskog proračuna zbog „amaterskog“ odnosa vladajućih, pokazuje kako se voli Grad i kakov profil političara, iako on to baš i nije, triba bit na njegovu čelu.
Mi koji smo imali sriću rada sa njim u gospodarstvu, Slobodna Dalmacija, znademo kako je to imati na čelu osobu koja te samog tura da dadeš sve od sebe jer mu naprosto viruješ, a svi pokazatelji su tu ko garancija velikog napretka.
Ali, demokracija je isturila nika nova pravila na ovu našu razjebanu zajednicu, te se sve izokrenulo i izneredilo pa tako u općoj grabeži, natječaji za zaslužnost postaju karikatura našeg stanja.
Splite, ko ti brani da probaš? Ko ti brani da se malo postaraš o samom sebi? Imaš izbor.
INAGURACIJA VAN ŠKVARE
Moran priznat da me prvi potez novog Predsjednika Države oduševija.
Nisan sklon oduševljenjima, jer naprosto se ne nude razlozi, no eto i to se zna dogodit. Zamišlja san, ranije u noći odluke, kako će to bit na Markovu trgu kad mu se bude stavljala lenta, kad priseže a otvoren prostor nudi pusta svidočanstva. Uz to će valjda doći mnoga grla iz regiona i šire te se lako dalo zaključit kako će „zaljubljenici“ s desna doć u svoju omiljenu priliku destrukcije.
Kurva, sve ih je zajeba. I te kako. A to pokazuje da misli bit ozbiljan prvi činovnik u hrvata.
Po Ustavu RH će postrojit one koji moraju biti tu, unutar, te na miru Božjem obećat izvršenje svega što mu je upisano u opis radnog mista.
Već su poneki novinari uranili sa prognozama kako neće radit ništa, ma da su i malo, u istaživačkom duhu proučili gradivo, mogli su skontat da se to od predsjednika i ne traži.
A ja sam siguran da će puno radit i to upravo ono što mu normalni mislioci nameću.
Sjajno će surađivat sa Premijerom ako to dozvole; Vase, Steve i ostali glasnogovornici s desna.
KRAVA MUZARA U AKCIJI
Moja mati me često znala, dok san bija mali, zamolit da joj pomognen pomust kravu. Ona bi stručno muzla a ja bi čvrsto drža svojim rukicama sić. Zašto san ga mora držat? Krava je imala gadnu i čudnu naviku. Svaku malo mane zadnjon nogon i privrne pun sić mlika. A to bi izazvalo teške poremećaje u prehrani nas gladuša.
Zašto ovo spominjen?
Zbog naših političkih muzara.
Tu se spretno nametnija seljak Beljak koji se šesno izbeljija samom sebi u brk kojeg nema.
Želja da budeš ozbiljan političar,da se nametneš ko logičan odabir, skoro mu je upalila samo da ga vražiji prst nije istvitao i da ga budni stražari s dresna nisu peškali dok je pokuša bit interesantan a u stvari je napisa istinu o samom sebi. I zakrakuna mogućnosti koje je tako marljivo otvarao.
Jer,u koaliciji u koju se spretno ušuljao, ponudeše mu mogućnost još čvršćeg opstanka a moguće i kojeg ministarskog poslića.
No konkurencija ne spava. Zgrabi iznenadni dar i dok si reka keks, krernuše s desna u medijski miks linč zgražanja, optužbi i zahtjeva.
Sad, ništa čudno tu nema za zamirit da se pojmljivim praćenjem ne nametnuše ko kadije za suđenje, upravo oni, još žešći, promašivači meta. Jeben ti ti demokraciju i smisao di se kurve natječu koja je nevinija.
Jebi ga, moš ti pomuženo čuvat, a šta ako je sić šupalj?
ZA DOM SPREMNA
-Dis’ ti? Čekan te već pol’ ure?
-Ma morala san odnit ove papire u dom.
-Koji dom?
-Maaa, prijavila san se za dom staraca.
-Ti, pa ti se još možeš udavat?
-Aj kvragu blesav. Ma ti ne znaš da se čeka i priko deset godina. I onda, ol’ mi je teško otkazat ako ne buden morala.
-Znači ti si za dom spremna?
-Dašta. Potpuno.
Oša san i konta. Sad mi je jušto 67 i zamalo će doć još žešća starost. Vala ti Bože, iman di stat, iman dice, učin jih da poštuje roditelje, ali….. šta ako i ja buden mora tim puten. Meni je to ogavno. A opet ne moš reć da nije i dobro.
Često san u humanom posjetu domovima sa svojon udrugon di im pričamo, recitiramo, sviramo, donosimo slike, kolače i čak plešemo, te znan kako tamo susrećen jako zadovoljne ljude. Oni sami mi pričaju da su se priporodili. Naprosto su okruženi društvom koje isto diše, misli, traži, te su smisao smiraja upravo tu pronašli.
A zašto se čeka deset godina? Zar ovo društvo nije svjesno potribe za brigom o onima koji su im sve ostavili svojim minulim radom. Zar vladari naši sudbina neće doć u taj zeman. Zar i oni ne zaslužuju spokojne zadnje dane.
To se može gledat i sa druge strane korisnosti.
Prvo, izgradnja domova je u građevinskom smislu jako profitabilna, još ako bi imali kadar da piše projekte za povratak našeg novca iz EU centrale. Čitan kako smo upravo odustali, odbili, od 142 miljuna eura za građevinarstvo zbog kompliciranosti projekta. Zašto me to nečudi? Drugo. Potrošnja kao bitan dotok novca u proračun, i treće, zaposlenost kadra.
Prolazin često centrom našeg grada. Ne želin uvridit vjernike, žaj mi je kad vidin pusto svita na kiši i ledeni dok slušaju svetu Božju rič na misi, a Bazilika nikako da otvori vrata. Normalno, ko i mnogi, promislin kako bi bilo korisnije da se tu izgradija velebni dom za one koji samo traže toplinu, žlicu juhe i pošten odnos. Normalno da nisam kontra izgradnje vjerskih objekata, no zar i sama Crkva ne naglašava silnu potrebu pomoći potrebitima. Tu nešto spominje i jedna Božja zapovid.
-Dico, šta bi vi rekli kad bi ja poželija otić u dom za starije?
-Naručili bi ti Uber.
TOALETNI ZA VIP GUZICU
Ne znan zašto ja često slušan pizdarije koje nam ekran servira.
Todorić, čuveni gazda, kojemu su helihopterom na Smokvicu donosili svježe kozice i olinjalog Stavrosa, najednom osta sam, ucviljen i gladan, željan pažnje.
Prenos jadikovki stiže direkt iz „siromašnih“ Kulmerovih dvora. Jebeš poza leđa antikni namištaj, mramorne skaline i pozlaćene kvake, jer njih ne moreš žvakat.
Čitan da se u nedilju u našem gradu skuplja humanitarna pomoć. Bože, kontan, što bi mu moga poklonit. Razmišljan i padne mi pametna ideja na pamet.
Kupit ću mu u Lidla toaletni papir. I to ne svakakvi. Oni za fine guzice. Troslojni od bambusova drveta.
Jer, nije lako minjat navike. Ta fina guza koja se sljubila sa pozlaćenom vc školjkom, koja je sipala samo mirise i koja je navlačila mudante posebna kroja i tkanine, ne smi doživit šok. Običan toaletni papir za nju je ko karta devera.
Eto, narode moj, stalno si se isticao u humanitarnom, pa pokaži još jednom svoju širinu.
Samo fine papice donosite da mu se ne proširi.
Mislin na apetit.
ATOMSKI S DESNA NA LIVO
Naš Portal je upravo, iz prve ruke, izvolija dokazat kako smo uzalud plaćali naknadu za atomsko sklonište.
Ja osobno sam platija 15.000,00 kn. a da mi nitko nikad nije pokaza, dao plan, ključ, atomskog sklonište u kojeg ću pobić kad svitske budale počmu sipljat atomske bombe.
Normalno, ja uvik ispadnen blento, jer nakon par miseci moje uplate, donosi se odluka da građanstvo nije dužno participirat za isto, kod izdavanja potrebnih papira. O povratu ni riči. O ključu još manje.
I zaista, postavlja se jedno ljudsko pitanje. Di su ta skloništa? Ko o njima vodi brigu?
Znan, reći će mnogi da to zapravo i ne triba. Reći će da više nema opasnosti. Uvjeravat će nas kako smo sigurni pod zaštitnon kapon NATO-a.
Dobro, ako je to tako zašto smo navalili na kupnju tako skupih borbenih aviona?
Nisan baš glup čovik ma ovakve gluposti je teško za razumit. A tek kako bi mi dobro došlo onih 15 000 kuna.
KNJIGE, PISME I FILMOVI, KO SPAS OD STRESA
U zadnje vrime se često susrećemo sa pitalicama za ugledne građane, za koji su film, pismu i knjigu bili strastveno vezani.
Ima tu svašta u odgovorima, no ukus je ukus, i tu se nije za petljat.
Upita me jedna, valjda po običaju, za moj izbor. Ko iz topa san ispalija odabir. Ona pita ja prospen.
-Knjiga? – Zagorka, sve njezine u zelenkastim koricama iman, cca pola metra u drvenom regalu.
-Pisma? – Oj ti djevo kraljice hrvata. Kuš većeg odmene.
-Film? -Sva tri, a i četvrti ako se snimi, Kuma. Vidin unjem sebe.
-Serija? – Brte moj, „Sjever i jug“. Selo-Split.
-Još nešto? –„U registraturi“. Ja ti obožavan registratore. Nema di me nema.
-Ma čini mi se da san to isto negdi pročitala?
-Jesi.
-Znači, zajebaješ se?
-Ti i on ste prvi počeli.
IMA LI SMISLA
Upita me jedan moj poznanik, da li se bojin ovakvog mog pisanja. Uljudno san ga upitao, zašto me to pita. Veli on, da mi to može naškodit. Kako, upitan ga, i zašto. Reće on, da iz pouzdanih izvora zna kako se ovakvi prate i „nagrade“.
Da mi je mislit. I smislija san. Pisat ću još i žešće. Ja nikad nikog nisan svojim pisanjem uvridija. Ja naprosto razmišljam i svoje misli javno dajen na prosudbu. Ja san se rodija, i odgojija, slobodan. Nikad nisan upa u ralje ovisnosti, niti mi to pada na pamet. Samo jednom san upa u društvo politike koje san sam izabra. Društvo Vlade Gotovca. Ponosan sam što san se sa njim družija, nažalost jako malo, što san ga sluša i što i danas njegovu sliku držin na zidu svog ureda di pišen.
On me naučija da je najveća ljudska vridnota, SLOBODA. A ja oću bit slobodan. Bija mi je i ćaća, a tako učin i svoju dicu.
Jeben ti čovika, seren mu se na razum, ako je svoju slobodu dao za neki mizeran interes. Samo radom i vičnim odricanjem, čovik ima šansu bit neovisan. Ja to jesam. Radim i radit ću dok ne lipsan. Meni je život dar, a ja taj dar čuvan ko zadnju kap vode. Ne dan nikomu da samnom manipulira, a moje poslanje se ogleda u korisnosti za društvo u kojem obitujem.
Kasno je za moje minjanje. Kad nisan do sada, teško da ću i od sada. Znan da se etikete lipe po potribi potrošača, no najbitniji je unutarnji mir i spoznaja da si ono što te čini sritnin i dokonim. A ja to jesan. Ok, može neko mislit kako ‘oće, no ja znam da je to meni nezanimljivo i lažno. Ja naprosto ne znan mrzit. Ne znan naudit već samo pomoć. Pomažen uvik, na miljun načina, jer su me moj ćaća i mater tako naučili.
Moj jedini cilj je otić sa oveg svita čist i ponosan.
Zar to nije plemenito i poželjno za svakog hodajućeg stvora?
Ako nije, đaba mu što se rodija.
