ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
U SPOMEN USPOMENAMA
Ante Tešija
NOSTALGIJA ČEPI
Jušto prije šesnaest godina u zrak je dignuta ponosna mati našeg Splita i Dalmacije.
Promatra san, i plaka, sa terace jedne obližnje zgrade. Bilo nas je desetak, novinari i ja. U tren je sve leglo na tle, a bili dim je dugo kružija nad Brodaricon i nije se tija maknit sa stratišta naše budalaštine i jada.
A sićan se dva događaja koje san zapantija iz tih dalekih zemana. Prvi se desija kad san na glavnoj kapiji uzaludno čeka, na kraju druge smjene, jednu smišnu curu šalturicu, sa kojon san dogovorija rendes.
Rika radnika ju je skrenula drugim tokom i osta san sam u uzaludnosti čekanja.
Drugi se desija na trgovačkom sudu gdje san branija svoj interes, potpuno uvjeren da san u pravu, jer san zaista i bija. U to vrime san djelova ko presidente jedne stranke koja se svim silama trudila dokazat da tu vridnost nije potriba rušit. Javno san prozva sve odgovorne, ne kontajući da je glavni oko njene sudbine stolovao ko sudac na ovom sudu baš u mom predmetu.
Epilog vam je očito poznat.
Danas se tamo kinđure šušuri, „remek „ djelo odabranika za propast, i POS biznis koji ovih dana pokazuje svu svoju nakaradnost.
A tu ih radilo 15 000.
BOLEST NAPALA ZRDAVSTVENI NAUK
Kad je Država sklapala posao sa odabranikom radova na novoj zdravstvenoj školi u Splitu, očito nije u opis za ponudu navela buru k’o zajeban vitar.
Odabranik dobro zna što bura čini kad podivlja. No, zauzdat buru, puno košta.
Evo po drugi put ta neman koja ledi kosti u tilu i, usput, ruši sve pred sobon što nije po zanatu zaštićeno.
Nije toliko stravično koliko je ponižavajuće gledati ogoljene zidove zgrade gdje nam se dičica obučavaju za zdravstvene usluge. Gola fasada odaje, i svidoči, sav jad tranzicije u koju smo se ukopali.
Pronaći izvođača i naručitelja, lako. Ući u dokumentaciju, lakše. Ko je zajeba stvar, najlakše.
Alo DORH, što se čeka.
RAVNATELJ ŽUC-a NA STUDIJSKOM PUTOVANJU
Dok ja svaku malo drćen što se more desit na svitski poznatom rotoru u Solinu, dotle odgovorna faca za taj nemili jad oda okolo i proučava kako se neki drugi ponašaju pri izgradnji sličnih betonskih konstrukcija.
Prozva san ga zbog našeg, solinskog, mini projekta, a on ushićen na svojoj fejs stranici iznosi dojmove sa Pelješkog mosta, maksi projekta, i upoznaje nas, ko da mi to ne znamo, da su kinezi vridni ko mravi i da 24 sata na dan rade.
Ja se volin zajebavat. Prvo na svoj račun. Ma ovakve zajebancije pripisujen samo idiotu i idiotizmu.
Ovu izjavu ne bih ni u ludilu dao prije misec dana, no danas dajem jer je to moj vridonosni sud na rad i ponašanje javne, i odgovorne, osobe.
MEI FENG U KARANTENI BALKANA
Taman u vrime kad me tare spoznaja da san ujedrija u šezdeset sedmi rođendan, i da mi nije još puno ostalo, sa dalekog istoka stiže vjest da se rodija opasan virus koji ubija samo tako.
Razmišljan, dok on dođe do ovamo možda ću partit pa i nije za uplašit se.
No, zbog rođendana, valja mi moju dragu obitelj počastit. Di ću? Znan da oni vole, već smo tamo bili, kinesku spizu i za moj odabir nije tribalo puno vrimena za obznat.
Bogovski okusi, prilično jeftino, smišni i vridni kinezi uz samo jedan pun stol.
Jebi ga, splićani se uplašili i zaobilaze inače uvik prilično popunjen restoran.
Danas čitan kako se vlasnica Mei Feng obraća splićanima, da tu nema nikakve opasnosti, no poznavajući nas, đaba joj.
Draga Mei, ja ću svratit.
KOGA ĆE KRNJE OSKRNJAVIT?
Ujedrili smo u zeman o’ krnjevala. Solinski Gradonačelnik je uredno preda ključe i njegova odgovornost narednih dana prestaje.
No mora drćat. Još se nije obznanilo ime onoga ko će gorit u plamenu na trgu prid pošton. Po pravilu to mora bit’ netko ko je to i zaslužija.
Nebi se tija petljat, demokratsko pravo je krnjevalskih vođa da odaberu lutku i upale šuferin.
No nije to samo jedina obveza. Moraju pod hitno donit neka riješenja za ispravak negativnosti koja su obiljužila proteklu godinu.
Opet je na njima odabir.
Moj, inače pripametni pajdaš i tu želi dat svoj timbar a mene koristi ka buzdu i evo ga.
-Dobili mi novog gradonačelnika?
-Ne seri, nisu još izbori.
-Krnju.
-Ne zanima me.
-Aj molin te reci mi da si ti na čelu krnjevala i da ti dadnu ključ, šta bi ti?
-Prvo bi tebe maka od sebe. Drugo, postrojija bi sve iz gradskih službi, da in po deset crni vrića, rukavice, grablje, škare, čizme, trliš i rasporedija da čiste po pokrajnin ulicama Solina. Okolo podne marenda, kvarat kruva i pašteta, i ponovo na zadatak dok sunce ne zađe.
Tako svaki dan.
-A ako oni nebi tili?
-Otkaz bez otpremnina.
-Zna san da si lud, ma tliko?
ZAMALO OSVOJIŠMO BRONCU
Četvrti smo u svitu po odlasku, vanka, obrazovnih.
Tako mali a tako visoko. Taman da osvojimo broncu.
Sad ja kontan, ko je zakaza?
Možda i moja familija. Svi obrazovani a nebi nas vrag maka odavde.
KAD SINOVI NE POZNAJU ĆAĆU
Meni oni Oleg nije mrzak. Uvik ima odgovor u pomirujućem tonu. Svaka mu, u mikrofon, završava. „Ne bojte se, sve će bit u redu“.
Nakon pustih otkrića svakojakih loših popunjavača imovinskih kartica, nakon
POSranih akcija, evo našlo da mu je ćaća dobija poticaj u nepovratnin sredstvima.
Nije puno ma, Boga mi, zna razveselit.
Mene škaklju ova nepovratna sredstva. Ja ih nikad u životu nisan dobija. Doduše nisan ni tražija, jer naprosto ne znan kako se to radi.
Lažen. Lažen ko pas. Tražija san.
Od mog Župana, kojem san da glas, da mi vrati ćaćinu njivu koju su mu oduzeli ’49 da bi se na njoj izgradila područna škola, koja se sorila, a sudski utvrđeno da mi ćaći nisu dali ni dinar ni zamjensko. Tražin svoje na čemu bi nešto gospodarstveno uradija.
NEDA. Neda i ne želi o temu razgovarat. To je njemu mizeran posal i ne donosi nove punte.
Jer, jebi ga, kako moraš u braku ispunjavat bračne obveze, tako u politici, moraš ispunjavat koalicijske.
A našeg Olega ćaća dobija 110 000 kuna koje ne triba vraćat.
Ja san na strani Olega kad tvrdi da on sa tim nema ama baš nikakvu vezu i da ,očito, ne zna za ćaćine posle.
A ja, ko ćaća, bi tija svojon dici uredit budućnost ma mi ne daju da na svom, o svom trošku, ostavin znoj i prospen trud uz teško zarađeno.
Nije državno nepovratno, već moje, kroz dicu povratno.
Padne mi na pamet niki Potrebica iz Dubrovnika, pisalo negdi, koji sa ćaćon nije u dobre i ne zna što radi na bogaćenju, kojeg će mu ćaća kad rikne, ostavit.
Jebeno je kad ćaća i sin ne vode brigu jedan o drugom. Za javnost.
RJEKA TEČE DA UTEČE
Gleda san i nije me nimalo straj reć da san oduševljen prezentacijom Rjeke na otvaranju njenog predsjedavanja kulturom EU u narednu godinu dana.
Ni najmanje me ne zanima što imadu za reć; Culej, Đikić, Novak, Dujmović, Raspudić, Zekanović, Hasanbegović i cila kolona idiota, onih za koje me i inače već dugo nije briga što bale. Ovo idiot molim shvatiti kao vridonosni sud za javne osobe.
Zanima me zašto inače EU opredjeljen obrazovan i pametan čovik nije naša razlog da bude u prvim redovima prezentacije jer se od njega to i očekivalo. Ne zanimaju me opravdanja na rubu naive. Opravdanje da ga čekaju teški unutarstranački izbori su negdi shvatljivi ma među ljudskim vridnotama nisu.
No, on je odabra. A ja san siguran, i želin, da i dalje bude tu di jest. Naprosto je manje zlo. A to, manje zlo, sam je sebi naturija na leđa.
Zemaljska kugla bez umjetnosti i umjetnika bi bila pustara po kojon hodaju, bauljaju, isprazni likovi zadojeni vlastitim opstankom.
Tražiti u svakom događaju ono što ti je potribno ko hrana opstanka, tumačit na svoj posebno nakaradan način, truje društvo i uvodi ga u mračnu epohu svakojakih opasnosti. Taj pogani interes koji ne bira sredstva, usađen u tikve nemorala, prouzroči velike opasnosti za opstanak na putu u budućnost koju naši potomci zaslužuju.
Rjeka je tu, geografski na korak do nas, ma nedostižnim miljama daleko, i bojim se da će naše kaskanje za njom biti sve teže i teže.
Grom bar zna zašto grmi.
PROVANSA U POTRESIMA
-Kas’ bija gori?
-Jučer.
-Jel još na mistu?
-Nisan ni bacija pogled na nju.
-Potresi su svuda okolo. Kako nijedan da ju sruši?
-Srušili su nju davno, puno veći potresi.
