“UGROŽENA DOMAĆICA”
U mojim kasnim tridesetim godinama, najljepšim godinama, u sređenom braku, živim za trenutak kada dođe jedan od dana, naravno kad sjedne plaća nazovem prijateljicu za izlazak i zabavu.
Treba se malo ispuhati, zaboraviti na svakodnevne probleme, kuhanja i sređivanja po kući, taj dio koji ne ide u radni staž, zaboraviti čak i to da nismo više mladi nego se samo tako osjećamo. Prijateljica je u istoj situaciji i objeručke prihvaća poziv. Super jedva čekamo!
Došao je dugo iščekivani dan bliži se večer i problemi započinju. Otvaram ormar i u onoj gomili stvari ne mogu ništa pronaći. Ništa ne valja, ništa se s ničim ne slaže… Nakon dugog prevrtanja napokon nešto lijepo i primjereno. Otvaram ormar od cipela i na trenutak pomislim da sam ja ustvari stonoga, imam sto nogu i sto cipela. Valjda će nešto odgovarati mojoj kombinaciji koju sam obukla. Da, naravno i to je nakon duge potrage riješeno.
Na redu je kontrola: “Mužu jel ovo ok što sam obukla, da, hvala.” Uf! Još mi je samo i to falilo da moram natrag u ormar. Malo popravim šminku od jutros, namjestim kosu i shvatim da sam već pomalo umorna od svega. Najradije bih sjela pred televizorom upalila film i lagano utonula u san. Ne! Ne dolazi u obzir! Razvučem osmjeh na lice, sjedam u auto i jurim po prijateljicu. Ulazimo u kafić,muzika trešti,ne čujemo niti svoje misli, a kamoli nešto drugo. Gledam djevojke pored kojih prolazim i mislim se gdje sam ja to. Maturalne haljine, bezprijekorno našminkane, uredno izfizirane, savršeni nokti, obrve i trepavice. Moram priznati da sam pomalo ljubomorna. Nisam se tako uspjela srediti ni za vlastito vjenčanje… Kad sam se imala vremena posvetiti svome izgledu nisam to bila u mogućnosti, a sada kada si to mogu priuštiti sam umorna od kopanja po ormaru, a kamoli još hodati po salonima.
Koliko dan treba trajati da žena bude majka, radnica, domačica, učiteljica, i naravno uvijek dotjerana i našminkana!?