S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

URUŠENO STANJE

Ante Tešija

 |  pro. 13, 2020

SPOMENIK SAMOM SEBI

Kažedu mudri ljudi da se spomenik podiže zaslužniku tek kad više nije među nama. Zašto?

Sasvim jednostavano i razumljivo. Što da se odužuješ, kad se isti/o još može izvrnit i svoj status uturat u sasvim suprotno. Ovako, podigneš spomenik humanitarcu Mati a njemu tek šezdeset godina i igra na balote ki momčić. I najednom naš se Mate promini do neprepoznatljivosti, loče, pije, tuče ženu, krade iz dućana i psuje majku svakom živu. Što sad?

Minjat spomenik. A trošak izrade i micanja se moga izbjeć samo da se sačekalo da pop poškropi njegov kapsil.

Jednostavno i korisno.

Povod ovom razmišljanju je otvoreni spomenik Domovini. A ona tek rođena. Trideset lita broji.

Bože sačuvaj da ja zazivam njenu smrt ali brajko što trčeš pred rudo te podižuć spomenik njoj, ustvari netko podiže spomenik samom sebi.

Odluku o podizanja spomenika našoj Domovini donija je samo jedan čovik. Milan Bandić. Đaba tvrdnja da je to odluka širine. Nije. Ta „širina“ je on sam sa svojin pajdašima.

Da se, recimo, otvorija referendum sa pitanjem; „Želite li izgradnju spomenika Domovini“, siguran sam da bi 80% građana potvrdno odgovorilo ma bi onda spomenik bija stvar tih 80% i zasigurno bi se izgradija bolji, lipši, umjetnički jači i jeftiniji od ovoga koji je od većine, ma od svih osim Bandića, proglašen lošim i preskupim.

Jer nije svejedno kakav se spomenik ostavlja na uvide budućim naraštajima.

Spomenici su zadržavanje vrimena u prostoru.

Njihova svrha je potpuno jednostavna i opravdana. Da se ne zaboravi. Da se oduži. Da na temelju dokazani vridnota gradimo nove.

Spomenik je poruka.

Spomenik je čvrsta poruka. „Ćaća gleda svoje djelo a djelo svog ćaću“, izreka je koja opasno konkurira Rojsvoj, „Ko je jamija, jamija je.“

Dvije poruke, životne, istinite i pogubne, rođene u utrobi parajlija iz istog inkubatora.

Jebeno je kad jedinka spomenik podiže samom sebi, vješto se skrivajući u njegovoj sjeni.

U POTJERI ZA HANOM

Bar za mene, nema lipšeg momenta od onog kad svidočiš genijalnosti.

Da bi ja bar jednom gušta, dovoljno mi bilo gledat kviz Potjeru u jedno predvečerje okružen samoćom covid-19 pošasti.

Trunku posebna stanja i micanje iz razočaranosti stanjem u društvu, priuštilo mi je dite od 18 godina. Mala, sasvim jednostavna Hana iz Zadra. Oduševila i jednon, na kraju, rečenicom koju nisan volija čuti, razočarala.

„Ne vidin sebe da ostanen živit u Hrvatskoj“.

Greze su to riči. Riči diteta. Puno greze ako zaroniš u poruku te jedne kratke rečenice.

Hana je u jednoj minuti pokazala izuzetno znanje odgovorivši na sva pitanja koja su sve ma ne laka. Na ploči je, uzevši višu ponudu, satrala iskusnog lovca a u završnici dala pečat pobjedi.

Sve to je karakteristika našeg diteta koje jasno ističe da će sa osvojenon lovon kupit kartu i pravac EU, završit zahtjevan studij i ostat živit vanka. Njena pamet joj udili potrebitih 45 000 kuna, dok će srića i uz pomoć M.Petir, nekima ugroženim izvana osigurat bezbrižni nauk i „bižanje“ nazad.

E to je poruka koja nam se nebi tribala svidit. Nažalost, to je naša stvarnost. Naš put u bolju budućnost.

A u stvari gradimo samo jedan put. Put Hani, i svim drugim hanama, priko granice Lipe Naše koja stari i izgledno izumire.

BELGIJSKA LOLA UPREGNUT U DOMAĆA KOLA

Nema medija koji nije slikon i tekston upozna zarobljen svit u samoizolaciji sa projektom drpačine i uništavanja najlipše obale na svitu. I okolici.

Rič je o Smojinu Pisku. Malom pitoreksnom mistu di si, kad tamo dođeš, ko u nekom kantunu iz bajke. Tu se naprosto izvrneš od lipote, di se more i obala ljube na neobičan način. Način nerazdvojivosti.

Ali baš takove ljubavi bivaju izazov štetočinama, onima koji imaju ljubav samo za sebe te se ukrcavaju i rušenjem razdvajaju idilu posebnosti.

Lola se došulja iz daleke iz ladne Belgije da bi sebi izgradija bokunčić cakleni dvora kako bi u teplini Mediterana i samoći, okružen intimnošću, guca ono što mu ne pripada. Ma mami to. Razdvaja more, kamen i borove.

Umetnija se uljez na potpuno čudan način a da mu nitko nije podapeja nogu i upozorija ga da se to ne smi. Netko komu je to posao. Ili bar netko tko cjeni Božju ostavštinu.

Da li ga je bar netko upitao za takovu mogućnost devastacije na obalama njegova šporkog mora u Belgiji? Jest vraga. Izvjesnije je kako netko zbog mizerne zarade, zapravo navodi na takove zločine.

A najveći zločin slijedi tek onda ako ta „šaka u oko“ dobije blagosov i ostane usađena ko trn u naše srce. Bojin se da je to najizgledniji scenarij jer lola sa zapada ne baca pineze uzalud.

Ima taj papire, ima. Ma ima i posla. Kako za njega tako i za korisnike plaća iz proračuna.

KOKARIĆI NA JEZERU

Teško je gledat tu katastrofu a kamo li doživljavat.

Kokarići, malo selo vrgoračkog kraja doživljava svoju katarzu sa izgledima kako sutra više neće ništa bit isto. Lipo je svidočit pustoj trci odgovornih u natjecanju tko će više „izlit“ suza i napumpat obećanja. Poučeni iskustvom, gatam da će povlačenjem vode i sve drugo bit povučeno a stanovnici Kokarića će sa strajem gledat u nebo moleći se da Bog kišu malo poštenije razdili.

A zapravo nas je vremenska nepogoda upoznala sa poslovima koji su nam na teretu rješavanja. Ne samo Kokarići već pusto puno krajolika lipe naše Dalmatinske zagore.

Možda neumjesno ma nije daleko od istine moja jedna objava di san konstatira kako netko tira vodu a netko ju vabi u svoj kraj.

Sva sredstva koja nesebično turamo u đepe di ne bi tribali, valja uputit na ove adrese ma se bojin kako je niki drugi interes „demokracija“ naturila na naše namršteno stanje.

I dalje će M.P. primat putem amandmana svoj miljunčić, i dalje će sveta stolica tražit za amortizaciju, i dalje će Mostar i Hercegovina gutat silno naših truda.

A ja nigdi nisan pročita, čuja ili vidija ovakvu, ili sličnu, vijest.

„Iz Hercegovine upućena pomoć za Kokariće“.

Barenko u nafti za kretanje čamaca po jezeru tegoba.

AMADEUS U SRIDU

Jedna rečenica koju je izrekao lik nazvan Rambo Amadus me natirala da se osvrnen na stanje koja ta rečenica najbolje oslikava.
„Dok nije bilo fejsbuka nitko nije zna da si budala, sad to svi znaju“. Tako nekako.

Zaista, ovo čudo zvano fejs do te mire je izneredilo podnebesko stanje da normalan čovik pomisli kako bi bilo bolje da se nije desija.

Nema stvora na kugli zemaljskoj koji ne koristi mogućnost da sebe isturi vanka svog staništa, da se ne predstavi ostatku i da ne pokuša biti ono što zapravo nije. Đaba što ne zna sva slova, ne zna za zareze i slično, što mu razlika između „pisani“ i „štampani“ slova nije poznata, on uredno svojim ručetinama buba po tipkovnici i pušta u promet promašenost svog života.

Bože sačuvaj da se ovdi radi o poruci za ograničenjima. Sloboda je ipak najuzvišeniji čin ljudskog življenja, no kad tvoja sloboda ugrožava tuđu e onda se sukob neminovno širi na neobjašnjivo širok prostor.

A lipo je bilo i porodici, i užoj sredini, samo njima znat da si budala.

Ovako, sa fejsom je to teško brenzat.

UVIK KONTRA

Bogatstvo ljudskog roda se ogleda u različitostima. Kakav bi to bija svit, suživot, kad bi svi bili isti. Robotizam.

Ljudi su naprosto različiti i ta različitost tvori posebnosti na korist samog čovika. Ma i na štetu.

Evo najnovija „grmljavina“ iz BIH-a ka Hrvatskoj, točnije njenom predsjedniku, nikako se ne stišava i ne kani. Zbog njegova stava, razmišljanja i poruka o stanju u susjednoj državi sa kojon nas veže puno zajedničkog i interesnog.

Jer Milanović nije ustrojen tako da podilazi, da se služi ustaljenon prakson i da važe svaku rič, čak i misao, kako, ne daj Bože, nebi koga uvridija ili razotkrija.

Svaki čovik u sebi ima obrambena „vojnika“ koji ga štiti. Bez obzira zbog čega, lošeg ili dobrog što čini. To je naprosto u njemu usađeno.

No ima glasova koji ne kontriraju njegovu djelovanju po tom pitanju. I tu je ta čarobna različitost. Tu je ta točka sudara. Interes.

A sve se svodi na jedno.

„Šalji lovu, pomagaj i šuti“.

PRAVDA U NEPRAVDI

Dok san bija dite, radoznalo i balavo, puno me zanimalo ko sudi i kako, pa bi me moj ćaća „stručno“ učija kako je sud jedino misto di se pravda dili i da sudac nikad ne griši.

E moj stari. Skalaj se doli da ja tebi stručno objasnin kako si živija u zabludi.

U zemlji koja se diči demokracijon, koja jedri na EU vridnotama, koja sebi tepa posebnost, šulja se neman koja nagriza sve te tvrdnje i priti.

Opasno priti da njeni stanovnici gube smisao postojanja a boje se za opstanak. U toj zemlji caruje SUMNJA.

Sumnja da nismo svi pod kapom Ustava i njegovih garancija. Sumnja u podzemno donošenje odluka. Sumnja u tajne skupine, oboružane ukradenim bogatstvom, koje nevidljivo, ma osjetljivo, kroje sudbinu i nas i te naše zemlje.

Bez pravde si kljast. Bez nje si vična meta. Bez nje si polovan.

„Žalbu zašto ne ide u zatvor, iako ima pravomoćnu presudu, može podnijeti jedino on sam“. Stručno je objašnjenje stanja sudske prakse oko ovakvog pitanja.

Rečenica je koja oslikava svu našu pravosudnu bjedu, sve gore izneseno, ljuti i tira strah u kosti.

Njegove žrtve smo obiljužili nepravdom dok se on sam potrudija sebe opasat „pravdom“.

SUPERFICIES SOLO CEDIT

Evo me opet sa „dosadnon“ temom, ma temom koja puno toga oslikava u našem društvu.

Posjetija san Protokol naše SDŽ sa Podneskom kojim tražim, nakon desetak godina, odgovor na moj Zahtjev o povratku oduzete imovine.

Zapravo ta imovina i nije oduzeta u klasičnom smislu već je uzeta ko služnost izgradnje područne škole, 1949 g. da bi se skoro sorila 1983 g. a danas rupe na njenim zidovima bivaju svaki dan po centimetar dva šire. Rušenje je izgledno.

Svratija san i do HP-a da bi ministru državne imovine uputija kopiju istog sa svon dokumentacijom očekujući kako će se osvrnit na problem i barenko odgovorit.

Ni Ministar, ni SDŽ ne kane odgovorit a kamo li riješit lako riješiv problem jer posjeduju sudsku dokumentaciju po kojoj je, pravomoćno, vidljivo da nije izvršena ni jedna potrebita radnja izvlaštenja te tako nije isplaćena naknada niti udjeljeno zamjensko zemljište.

Postavija san rok od 15 dana da mi odgovore na upit kako bi znao što mi je dalje radit.

A potom stupa na snagu. ( Superficius solo cedit ), a to je…
…načelo stvarnog prava, prema kojemu sve ono što je trajno spojeno s određenim zemljištem ( kuća, sadnica…) pripada kao priraštaj ( accessio ) nositelju prava vlasništva na tom zemljištu.

Uz podnesak je navedeno kako nakon roka od 15 dana počimam sa radovima a da ću prije toga izvjestit DORH, PP SOLIN i druge institucije da mogu djelovat i da drugi ne gube vrime na prijavama.