S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

UZAVRILO, A JOŠ NEMA LITA

Ante Tešija

 |  tra. 7, 2025

ŠTO SA TRUMPOM?

Evo je žućko iz daleka do te mire uzburka stanje u svitu da smo se i mi Hrvati, koji na svjetskom planu spadamo u statističku grešku, izneredili sa pitanjem što nas čeka?
Opalija nam žućko 10 posto carina na izvoz! Ma koji izvoz!? Što to mi izvozimo?
A ja san mu zapravo zahvalan. Zašto? Evo jedne priče.
Tamo kad je cili svit diga glas kontra Rusije i Putina zbog bezobraznog upada u Krim, kad je uveja sankcije, nebi li sitnog diktatora vratija na normalni put, desija se normalan slijed. To san sazna iz razgovora sa rusom koji je odlično govorija hrvatski.
„Slušajte, ovo se tiče politike i ja tu ne značin ništa, mislija ovako ili onako. No ove sankcije su došle ko naručene nama rusima i Rusiji. Pokrenulo se gospodarstvo već ugašeno ili zaboravljeno. Najednom se otkrilo da nama nitko i ne triba, zaorali smo u svoje i zbog sankcija otkrili da imamo sve što nam triba.“
Zato bi i mi tribali bit zahvalni Trumpu.
Ako niste razumili, šta ja tu mogu.

ŠPAROGE IZ PITARA

Kako se to poklopi. Ja taman gulin jaja koje mi je poklonila moja prija iz Radunića, Lotinka, dok se šparoge krčkaju u loncu, litra crnog na stolu me čeka, a sa televizije dopire informacija da se ja više neću morat pentrat po gustišima mog Radunića u traženju ovog likovitog bilja.
Obožavan šparoge. Kako poist tako i brat. Zdrave su a uz to se ja naskitan zdravstvenim koracima, nadojin se uspomenama u sudaru sa lokacijama mog ranog ditinjstva.
I sad će meni napredna tehnologija oduzet to zadovoljstvo. Da nebi. Neka oni oru slavonske ravnice, nek sade grmove šparoga, ja dok mogu hodat neću odustat od svog čarobnog načina gutanja korisnosti.
Uspentra san se uz Klanac, radno misto mog cestara Šule, zapazija svaku lokaciju di san mu ja sitan i nikakav pomaga. A taj Klanac je još uvik isti. Izgradila ga operativa Austro ugarske monarhije, neki tvrde da su Mlečani, ostavilo ga nama, tako da bi i danas sa malo dodatnog sadržaja ta kvalitetno izgrađena vijuga bila na ponos i uspomenu nama koji smo njime na paripima letili ko strile.
On je tu, kamen i postojan, a okolo njega u žbunju i raslinju odbačene tone smeća na našu sramotu i stid.

SMEĆE PO GLAVI STANOVNIKA

Tvrdi se da u Hrvatskoj trenutno ima 89 otkrivenih eko bombi te da će nam tribat uložit 30 miljunu eura za sanirati te lokacije.
Radi se o smeću, opakom i razarajućem za zdravlje prirode i čovika. Nema što tu nema. Ma ja tvrdin da ima još tisuću takovih bombi, većih ili manjih, ma u ukupnosti jako opasnih.
Zašto je Hrvat toliko ravnodušan na svoju okolinu?
Jučer sam vozeći preko Širine u Solinu ima isprid sebe golfa neke starije marke da bi u jednom trenu zapazija kako kroz prozor na asfalt leti zgužvana kutija cigara. Svirnija san, upalilo se zeleno, a on je očito shvatija da ga požurujem. Bolje je tako, jer da san mu reka pravi razlog možda bi i šaka u glavu doletila.
Vratija san se sa sela, di san obiša pusto terena u sudaru sa tonama smeća, sa nekim artiklima dostojnim Trokutovu muzeju odbačeni stvari, pa kad sam odložija jaketu na višalicu otkrijem kako mi je u žepu neki zgužvani papir.
Kesa od bureka kojeg redovito kupim na Muću. Triban li objašnjavat.
Narod smo totalno nezainteresiran po tom pitanju. Baci otpad priko plota susidu, na put, u more, na skrivene staze ili jednostavno izbaci kroz prozor.
Na otvorenom putu za Sevid, doživija san, čovik zaustavlja auto sa prikolicom, vraća se u rikverc na sporedan makadam, poza ogromnog grma, staje, osvrne se livo desno, gori doli, i kad biva siguran brzinom strile sve pobaca vani, uleti u auto i nestane dokon što se rišija nepotribnog otpada.
Normalno da nije čuja moj „Ej“, normalno da san sve snimija no najglavnije ne, njegov reg. broj auta.
Eto, triba li nam jasniji razlog sumnji?!

POMOZ BOŽE

„Nisam bio naročito spreman, ali zahvaljujući Bogu i Isusu Kristu, sva slava njemu, dao mi je snagu i ovaj povratak. Ne bih uspio u ovom bez Njega. Sva slava jednom i jedinom Isusu Kristu.“
Potom pjesma: „Ako ne znaš što je bilo“.
Nakon ovoga prid čovika se sudare puste dileme. Najvažnija je pobjeda jer sport i postoji radi pobjeda. Svaka čast!
Ma zašto on petlja u to Boga i Isusa Krista? Zašto osporava svoj sportski uspjeh sa tvrdnjama koje istinske vjernike vriđa. Nadam se da će ovaj osvrt shvatiti. Zašto su Oni na njegovoj strani? Zar i protivnik nije vjernik, čovjek, sportaš, i zašto to nebi bilo sportsko nadmetanje bez navijačkog uplitanja i pomoći sa strane. Filipe, pobjedija si, slava tebi, tvom tilu, šakama, glavi i sportskoj upornosti.
Ostavi Boga i Isusa Krista da pomognu na terenu Gaze, Ukrajine, gladi, bolesti, katastrofa i očuvanju ugroženog planeta.
Oni, za razliku od modernih Bogova, pripadaju svima nama. Ako ne znaš, raspitaj se.

JUNACI IZ ZASJEDE

Interes tura čovika naprid. Interes je vodilja i smjer kojim se čovik triba izborit za sebe bez podmetanja nogu drugima.
Ma interes nije samo osobnog karaktera. Društveni interes je smjer posebnih vridnota.
Svaka Država teži za Vođom. Ma ne samo vođom već za posebnim vođama. Oni se nekako nametnu, izbore i bivaju predvodnici. Diktature su zajebano vodstvo. One se iznjedre na lažnoj osobnosti da bi potom pokazivali pravo lice. Diktatori su najobičniji bolesnici koji vješto skrivaju svoju bolest.
Ujedrili smo u demokraciju. U mogućnosti. Dozvoljeno svima da na vlastitom interesu zauzmu i drugačije položaje.
O takvima triba progovorit. Triba reć sve ono što može biti u interesu spriječavanja pogubnih interesa.
Rič je o liku koji se odaziva na prezime Peternel. Jedan od milijuni sličnih. Jedri kroz život tražeći vlastiti interes. Grabi ponuđene mogućnosti, osluškuje otpore, njuši šanse i djeluje.
Malo se zna o njegovim pred devedesetim, ma se znade sa potonjim aktivnostima.
Član SDP-a, ništa čudno, vlastiti odabir. Odabir za biti pod komunističkom doktrinom, oboružan naukom Druga Tita i Partije, sve u svemu malo čudno ma moguće i hrabro biti u gnjizdu koje propada. Ali, vlastit je to odabir. Koga briga za tu odluku.
No naš „junak“ je očito spreman na izazove pa se odmaknuvši od tog jata usidri stepenicu „više“, u HHO kao netko tko će biti na braniku za ljudska prava. Čitaj: ugnjetavanje, nepravda, tlačenje, ubijanje, zarobljavanje, osiromašivanje, skrb…..Ma sve što se veže na temelje antifašizma.
Fala Bogu, ako ne razumiš što je fašizam, ozbiljno si osakaćen. Ako ne razumiš što je antifašizam onda je dijagnoza opasno zabrinjavajuća, te upravo HHO stoji na braniku zaštite tih vridnota.
No što kad ti „junak“ i tu ne nađe svoje trajno stanište i kad odjedri u potpuno suprotno, u krajnje desno čije stanje uma nije potribno tumačit. Prvo se upitaš što mu bi? Zašto taj slalom kroz demokratske mogućnosti? Što je sljedeća prepreka na skliskom životnom bježanju.
Aha, evo ga! Početno jebe trenutno. Ono što je zagovara devedesetih želi zabraniti današnjim svojim stanjem. Ni manje ni više, već mačem trenutnog svog na negdašnje svoje.
Aždaja probada aždaju.
A kako ameba da mačem probode amebu. Sitno da ga jebeš!

POSEBNI LJUDI

Ma možeš ti brljat što oš, hvalit se, obećavat, lagat i izmišljat, ma samo posebni ljudi zaslužuju pažnju i istinsku zahvalnost zbog svojih djela.
Utrka je počela, pivci kokodaču sve u šesnaest o svom velebnom čovječjem karakteru te bez dokaza tvrde kako su osjetljivi na sve ljudske nedaće. Nema toga što oni nisu kadri obećat.
A ja volim one koji malo kukuriču ma puno humanog uradiše. Notorni saborski zastupnik koji je svoju životnu ulogu smistija na vično vođenje bitne udruge, iako sumnjivog puta rado se ponudi ko branitelj domoljublja.
Da bi Domovinu branija moraš upačit na neprijatelja. Neprijatelj mora biti bitan jer veličina neprijatelja odaje veličinu tvog domoljubnog naboja.
Naš „junak“ iznađe baš pravog. Ni manje ni više već Dina Rađu. Momka di je dovoljno izgovorit ime i prezime da bi znao sve o njemu. Čovik bez dlake na jeziku progovara o svemu ako ga se upita. Novinarima je interesantan, kao sve druge sportske veličine, pa tako i širim masama, pa se ajmo ne zajebavat, on je opće prihvaćen te osude odebljalog saborskog spavača izazvaše reakciju krepavanja o’ smija.
Zamislite, Dino je jasno i glasno komentira neke događaje iz doba Jugoslavije, koja ga je lansirala u svjetski vrh košarke, otvoreno i istinito, o uspjesima, o saigračima, o svemu što je bitno, no spavaču se to nije svidilo i on je opaku strelicu usmjerija na pogrešnu metu.
Dino je humanitarac, posebna kalibra. Silno puno je pošteno zaradija. Ma Dino shvaća stanje i velike tegobe koje gnječe poneke ljude. Dino nesebično uskače. Pomaže. Ali i šuti. Njemu nije do hvale, njemu je pomoć nekomu najveći dar.
Slavimo Dina i mnoge koji u tišini svog života daju spasenje. Ne triba ih nabrajat, to se znade. A znade se i ono obratno.
Pita me jedan dali znam koliko će Marko odvojit od zarade sa hipodroma za slične Dinovim. Odgovor je jasan. Ako ne znaš što će biti, pitaj Marka.
A mene fascinira jedan čovik sa afričkog terena. Izvjesni nogometaš Mane. Sjajan igrač, sjajniji čovik.
Svom narodu poklanja skoro sve što zaradi. Uz riči. „Što će mi dvorci, avioni, brodovi, kad ima gladnih ljudi.“
Kad bi svaki čovik na svitu odvojija dil onog što mu ne triba, što mu je višak, na svitu nebi bilo siromaštva.

O RAZLOGU TE PITAN
„Aj ti meni objasni zašto je Tomson tako popularan?“
„Znan razlog ali ti ga neću reći. Reci ti, što ti misliš?“
„Zato što je pravi čovik, o’ Boga odabran.“
„Samo to. Nebi se složija.“
„Onda rec.“
„Zabrane.“
„Što zabrane?“
„Zabrane su ga lansirale u orbitu. Zabrane cukunu jedan, što ti triba tumačit. Narod ne voli zabrane, sve što se brani postaje dil dišpeta. Ako braniš znači da se plašiš, da ono što braniš obično pripada narodu a ko brani? Vlasti cukunu jeda. Da mu ne brane nastupe, pisme, on bi bija prosječan. Kužiš?“
„A more bit. A oš ti gori?“
„Neću. Iman njegove kazete i slušan. Nisan za gužve a moglo bi doć i do kakvog belaja.“
Eto, to je razgovor kojeg san peška sa susjednog stola.