S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VESELJA BEZ POKRIĆA

Ante Tešija

 |  pro. 22, 2024

SRITNO NAM BILO

Evo je, Nova godina je tu. Kad prije!? Pari mi se da san jučer muma francusku salatu koja se redovito poslužuje u ovi zeman.

Sedandeset druga kuca na vrata a meni se neda skončat ovi čaroban Božji dar. Ovi život koji mi baš paše. Jesan star ma moja me doktorica uvjerava da san ko mala beba, sa nalazima u granicama normale.

Ako digod ovo tilo zašteka, ubaci se u normalu starosnog doba.

Volin moj Grad Solin. Volin njegove ljude.

Neman tu nikoga da me janjci krivo pogleda. Volin ovu Riku, starine, Malu Veneciju i svaki kantun kojim rado brojin zdravstvene korake.

Volin ga jer je rasadnik izuzetnih ljudi. Jer se razvija po miri čovika, njegovih stanovnika. Pišem o njima, ne radi dodvoravanja već suživota koji se nudi. Toliko mladih, toliko obrazovanih, umjetnika svih vrsta i običnih aktivista koji upotpunjuju sveukupnost normalnosti.

Moj Grad nema ekcese! Nema nas na temama vangraničnog mumanja sveznalica i ćakulona. Nema nas u bljutavim dokazima lošeg, ma ima nas u svakodnevnom dokaznom materijalu posebnosti. Naš Grad nije osta prolazno misto već se nametnija ko destinacija svraćanja.

Čini mi se da mladi ljudi pomalo stvar uzimaju u svoju obradu. Sve više se ističu odabrani na važna mista, svojim radom dokazuju pravednost odabira a mi stariji guštamo u onom što nude. No nije dovoljno jer još uvik se stidljivo zanemaruju neke teme i odabiri u korist mogućeg razdora. Mlad čovik je pošten. On će rado prihvatit odabir prioriteta i sebe samog smjestit na zaslužno, pa i na lošije, dok se ne umišaju apetiti „skrbnika“.

Daleko bi me odvelo nabrajanje svega sa čim se ponosim no iman samo jednu želju da pomognem tamo gdje god mogu i umijem.

Drznija san se pisat o mom gradu. Pišem odgovorno i sa posebnim naumom, žarom.. Nikad nikog nisam ima namjeru uvridit, ponizit ili narugat se. Pišen da kažen što mislin. Iskreno i sa namjerom pomoći kroz kritiku jer mi je stalo da moj Grad bude još bolji, lipši i ugodniji za život.

Sritno ti bilo grade moj.

RAZOČARANJE NAMISTO VESELJA

Teško brime tereta se namisti na tilo Lipe naše u spoznaji da smo nanovo ujedrili u tugu velikih razmjera zbog smrti jednog anđela i ranjavanja njih još četvero.

Teška ljutnja i vično pitanje odgovornosti nas samih, se toliko raspojasalo diljem Domovine kako nemamo razloga slavlju ovih zemana kad se triba ćutit posebnost blagdanskog.

Opet smo sami sebi dokazali da nismo dorasli zadatku, da nam je svejedno što se može desit, a kad se desi najednom svi ustanemo i zapitamo se. Zašto?

Zašto je ovaj mali anđel mora sklopit svoje nevine oči, zašto smo mu oduzeli Božji dar i zašto prokleto jednom ne priznamo sami sebi da radimo sve na svoju štetu.

A taj mali anđel je usta vesel i nakon doručka požurija u svoju školu, svoj razred, svojim prijateljima, svojoj učiteljici, da proslave posljednji predblagdanski dan.

Nakon kojeg će on sa svojima svidočit trenucima potpunog smiraja, radosti i zabave.

Tko mu je ima pravo to uskratit?

Zašto škola nije propisno osigurana, zašto je ulaz ko kolodvorsko stajalište i zašto se opasno poigravamo sigurnosti onih za koje smo zaduženi da ih čuvamo.

Tog anđela smo ubili svi mi, mi koji krojimo stanje društva za kojeg smo odgovorni, mi koji se razbacujemo modernostima, koji svoje zadatke turamo drugima na teret, koji turamo sve od sebe što traži trud i obvezu.

Zašto je bolnica digla ruke od onog kojemu je ona morala i tribala pomoći?

Di su te puste službe predostrožnosti? Di je odgoj, skrb i danonoćno praćenje potrebitih.

Sve je to na papiru. Fino posloženo. U uredima fino uređenima. U obećanjima bez pokrića i na kraju u nestručnosti krivo interesno postavljenih.

Mali anđel je ko zna koja po redu opomena, koju mi ne uzimamo za ozbiljno i koju će zaborav prekriti sve do novog stravičnog susreta.

Pročistač nam triba na svim razinama, bez milosti i srama, bez okolišanja i sa samo jednom namjerom da sami sebe spasimo i uredimo društvo po miri svakog svog čovika. Otkopajmo trulež i bacimo di mu je misto.

Adio lipi naš anđele.

SA SMEĆEM VALJA ZNAT

Nebi ja puno mudrova, ma tekst mog dragog kolege Petranovića u Dalmatinskom portalu me baš spizdija. I dokaza da san i ja uvik bija u pravu kad san pisa o fenomenu Lećevice.

Nisan stručnjak za otpad već običan promatrač koji mućne glavon i promisli.

Ma brate mili koliko ta trakavica samo traje. Troši se silna lova, minjadu se voditelji, minja se vlast ma nikako da se udre timbar konačnosti. Isto kao i na pročištač na izvoru Jadra.

Zašto smo ovako prokleto spori i nezainteresirani sami za sebe. Davno je dokazano da će zagađeni sliv Dalmatinske zagore opasno ugrozit izvor koji napaja 500 tisuća grla. Ubite me ma ja znan razlog. Nestručnost i uhljebništvo. Valjda su to razlozi.

Evo, sad gori vlada i stoluje neki Ivan Vrdoljak. Neman ništa kontra tog čovika, ne poznan ga, ne znan ništa o njemu osim da je kadar Željka Keruma. Rodbinski.

Meni dosta da posumnjan. Zašto? Jer je jedan od stotinu uhljeba na misto koje mu ne pripada.

Dovoljno je zagrebat u slične slučajeve i uvik je isti scenarij. Izmišljadu se radna mista, kroje se uvjeti obrazovanja da bi se pogodovalo političkom partneru. Opet, zašto?

Zašto HDZ kao najjača i vična na vlasti u SDŽ-u kleči prid minornim strančicama i dozvoljava im da kroje naše sudbine?

Zašto, kad i sami znadu da im smetaju.

Zato, ajte sami, osvojite vlast i onda će sve otrovne strelice uperene biti na vas ako ne uspijete. Ovako, u ovom kupusu se ništa ne znade.

DP i HGS nek budu oporba a ako nemate dovoljno glasova u skupštini, amo na ponovljene izbore.

Ovako, valjda ste sami svjesni vaše odgovornosti.

NJEGUJ STABLO KOJE TE HRANI

Virujte mi na rič, još neman pojma o ovim novim zakonima o turizmu, o porezu na nekretnine i o omči koja se upravo veže na male iznajmljivače. Tako oni sami tvrde dok protestiraju pred vratima uprava koje smatraju odgovornim za ovaj novi val nezadovoljstva.

Kad dvadeset pet godina iznajmljuješ postelje u objektu kojeg si sam izgradija, uvik poštujuć zakon, nikad ne utajivši ni dan ni postelju, kad uredno uplaćuješ sva traženja i kad na tim osnovama gojiš dicu da sami upravljaju svojim sudbinama i od njih stvaraš poštene građane države u kojoj su se rodili i di kane ostati, pa kad slušaš iz pustih grla da ovo što je vlada donila ne valja, da priti kolaps, e onda ti nije svejedno.

Ja san se rodija i živija ko siromašan. Roditelji su me učili, i naučili, kako se postaje čovik. A sam san skužija da mi triba puno truda da se izmigoljim iz stanja koje ne obećava.

Rodija san se u državi koje više nema.

Školova se, zaposlija, oženija i stasa taman kad su ju razorili. Nastavija san onako kako se moralo. Radija, obuka maskirnu, sta di mi je nova Domovina naredila i usput stvara obitelj. Stvorija troje akademski obrazovani građana, izgradija im dom i naučija da se sami u sebe uzdaju.

Bez ikakvih veza, bez mutni radnji, onako da ponos buja u grudima.

I evo ga. Amo im malo spizdit stanje. Amo ih malo opteretit da bi neki drugi, drugačiji, mogli grabit za sebe, stvoreno na tvojim trudima.

Jednom davno na ledini iznad moje nove kuće u Raduniću u susret mi je hrlio susid sav ozaren i neprijateljski nastrojen.

-A šta ćemo sad!? Sad smo mi na vlasti, sad mi krojimo stanje, a!?

-O čemu ti kumašine!?

-Paaa, nema više po starom rode moj. Novo stiže. Drugačija pravila.

-Slušaj me buzdo šta ću ti reći. Ja san uvik ima, iman i još više ću imati. Znaš zašto?

Jer san vridan, obrazovan i pametan. Ja znan kako sam sebi pomoć. A ti! Ti nit si ikad ima, nit imaš, nit ćeš imat. A znaš zašto? Jer si neradnik, kockar i pijančina. Zbogom!

Moja poruka vladajućim. Opametite se, iznađite načine i pravila kako čuvat stablo od koje živiš.

Uništit je lako, zajebano je stvorit

ZAVIČAJNE MUKE

Prolazi vrime, zbrajaju se aktivnosti, ocjenjuje učinak i traže daljnje aktivnosti.
Za nama je uspješan protest kontra gluposti koju su nam pokušali nametnuti.

A pokušali su nam u naš sveti zavičajni prostor nakalemit „ventilatore“ koji unište sve u njihovu vidokrugu.

Pokušat će oni opet ma ovaj put san uvjeren da proći im neće. Zaljuljala se svjest o samoobrani, skrojija se zaštitni zid zajedništva kontra baraba koji ne vide dalje od svog takuina pa in pala na pamet ideja da omrse brk uz zagađivanje tuđeg prostora jer pomisliše da nam nije stalo.

Maleno misto, razbacana sela, naviknutost na ispodprosječnost, stvoriše ugodu da se igra nastavi no uvik postoje akteri koji zakompliciraju stanje. Zaigrani dugoročni vladar sirotinjstva se tako nađe pred zidom bez ideje kako dalje, što reći ljudima koje predstavlja pa u marširanju ka novom mandatu izigra i zadnji gram povjerenja.

Mrtav ladan odustane od pokušaja usvajanja proračuna računajući kako mu šerifski status čuva dupe jer će netko drugi platit buletu.

Sad je pol godine sve stalo. To ga ne zabrinjava. Ispečen zanat ga hrani i zasigurno je svjestan uletija u ovi ćorsokak. A općina, a financiranje, a razvoj i sve drugo što se podrazumjeva, njega ne brine jer će natovarit optužbu na tuđa leđa.

Evo san i sam posta neprijatelj, jer vidi Boga ti drznija san se sa mnoštvom reć koju i zatražit odgovore. A to se, po njemu, ne smije. Plaćaj sve redovito i muči. A sićan se kad je lola asfaltira puteve do, i kroz, moje maleno selo i kad je zaobiša deset metara puta do moje kapije, javno poručujući da on ne može do svakog kokošinjca trošit lovu, no zato može tražit i aj ne plati.

Čudna je ta logika seoskih faraona. Demokracija mu dala ono što u normalnim uvjetima nikad nebi dobija. U njegovim rukama je mizerni proračun i on odlučuje di ga istrest bez da sastavi prioritete. Čak ni vjeće kojeg nije često ima ne pokaza se ko brana interesa. Evo se sad pokaza i biva kažnjeno 13 vjećnika a on osta ukopan na tronu da nam se svima smije u brk.

Tek sad nikomu neće odgovarati, doduše oće obećavati a nikako da objasni zašto se sprda sa mućkim čovikom i ne vrati spomen ploču na pročelje doma di je godinama stajala. On je obeća, on će nju popravit, on će nju vratit. Ali, nema je di zakačit, obloženo staklenom vunom, past će.

Gore od laganja je podcjenjivanje i ruganje. A ruga se sa mrtvim dušama, sa onima koji su život dali da bi on blagova u toj slobodi. On, mizeran tumač proteklih vrimena.

Ma ta ploča će biti vraćena. Onog trena kad se poslože nove figure drugačijeg formata i vridnosti. Kad normalan čovik dođe na to misto i bude svjestan da je to potpuno ispravan postupak i obveza.

Nova godina će donit burne dane u naš zavičaj a ja san nekako siguran da će novi vitar zapuvat od Svilaje do Moseća, od Zelova do Crivačkog kokulja a da se neće mučit sa čegrtušinim krilima propasti.
Sritno ti moj ponosni zavičaju.