ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Vranjičani Bulić i Jelić – zaslužni za otkrića vladarskih natpisa Trpimira, Branimira i kraljice Jelene!
Mate Božić
Kao što je „iskusnijim“ generacijama poznato današnji gradovi Split, Solin i Kaštela su od 1982. do početka 90-ih godina prošloga stoljeća činili Gradsku zajednicu općina Split-Kaštela-Solin, a stotinjak godina ranije, točnije 1894. godine, pojedini žitelji te buduće aglomeracije su uz samu granicu Kaštela i Trogira – u Bijaćima – zasnovali: „Bihač“ – hrvatsko družtvo za iztraživanje domaće poviesti u Splitu (izvorno „Bihač“ je potom izmijenjeno u „Bihać“).
Mjesto osnivačke skupštine društva „Bihać“ održane prije 130 godina – arheološki lokalitet Bijaći na razglednici s početka XX. stoljeća; Obavijest o osnutku društva u časopisu splitskog Arheološkog muzeja „Bullettino di archeologia e storia Dalmata“ (svezak 17, 1894.), jednom od najstarijih hrvatskih znanstveno-stručnih časopisa, kojeg je uređivao i don Frane Bulić
Kako je ostalo zapisano, uzvanici su 14. svibnja 1894. svečano okićenim parobrodom stigli u Kaštel-Novi, gdje su bili dočekani uz pjevanje „Lijepe naše“, a potom su kočijama nastavili do Bijaća. Tu se okupilo 36 članova društva koji su potom pristupili glasovanju za izbor „upraviteljstva“. Zanimljivo, iako je najviše glasova dobio Splićanin Ante Trumbić, za predsjednika je bio izabran Solinjanin don Frane Bulić (Vranjic, 4. listopada, 1846. – Zagreb, 29. srpnja, 1934.), dok je Trumbić postao tajnik. Nadalje, potpredsjednik društva bio je Kaštelanin Frane Šimetin.
Zapisnik skupštine društva „Bihać“ održane 1896. u Splitu; Neki od otkrivenih natpisa za koje su zaslužni istaknuti članovi društva „Bihać“ Frane Bulić i Luka Jelić: kneza Trpimira, župana Godečaja, kneza Branimira te nadgrobni natpis kraljice Jelene otkriven 28. kolovoza 1898. godine
Osim toga birani su i blagajnik (Ivan Benzon iz Solina), te čuvar (Dujam Srećko Karaman iz Splita), dok su ostali članovi „upraviteljstva“ bili Splićanin Vicko Mihaljević, Leonardo Tommaseo (Bračanin, rođen u Makarskoj) te Kaštelanin Toma Poparić. Uz to je postojao i „Strukovni odbor“ s tri člana, između kojih se isticao arheolog i povjesničar don Luka Jelić (Vranjic, 22. prosinca, 1864. — Kaštel-Stari, 3. veljače, 1922.). Kako navodi F. Baras društvo je za svoj glavni cilj imalo: „Istraživanje domaće povijesti poglavito na temelju starih isprava, kamenih i inih spomenika i pučke predaje, te sabiranje, čuvanje i obrađivanje tih spomenika…“
Zvonimirova krunidbena bazilika Sv. Petra i Mojsija na zemljovidu mletačkog kartografa i izdavača G. F. Camocija iz 1571. godine: „Položaj Šuplje Crkve, gdje su se pokapali hrvatski kraljevi“ – fotografija lokaliteta objavljena 1929. godine, prije početka iskapanja društva „Bihać“ 1931.; Dio groblja na zapadnoj strani crkve tijekom istraživanja 1998. godine (H. Gjurašin: „Šuplja crkva u Solinu, arheološka istraživanja…“, 2003.)
Doista, rezultati rada ovog društva u idućim desetljećima – od 1894. do 1941. godine – nisu izostali. Tako, između ostaloga, društvu „Bihać“ možemo zahvaliti za otkriće vrlo značajnih spomenika starohrvatskog doba poput ostataka vladarskog dvora u Bijaćima te sarkofaga kraljice Jelene na Gospinom otoku u Solinu. Također, zalaganjem članstva otkriveni su natpisi kneza Branimira i župana Godečaja u Ninu kao i ostatci Zvonimirove krunidbene bazilike Sv. Petra i Mojsija u Solinu! Udruga je djelovala sve do 1941. godine, odnosno talijanske okupacije Splita, Solina i Kaštela kada prestaje s radom. U Kaštel-Lukšiću se tek 1985. osniva „Bijaći – Društvo za očuvanje kulturne baštine Kaštela“, tj. udruga koja u određenom smislu nastavlja prekinuti rad prvog Društva.
Ilustracija iz knjižice „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ (F. Bulić i L. Katić, 1928.) – „Iskopine kod Gospe od Otoka i nova crkva sagrađena god. 1880.“
Između otkrića tog prvog Društva osobito se ističe pronalazak natpisa kraljice Jelene. Naime, 28. kolovoza 1898. godine don Frane Bulić pronašao je na Gospinu otoku u Solinu znameniti nadgrobni natpis kraljice Jelene, nastao 8. listopada davne 976. godine. Zanimljivo je kako je svjevrsni poticaj tom otkriću bilo nastojanje tadašnjeg solinskog župnika da se sjeverno od već postojeće crkve posvećene Mariji izgradi zvonik. Naime, don Frane se žestoko usprotivio navedenoj namjeri, smatrajući kako bi izgradnjom zvonika upravo na tom dijelu Gospina otoka ostatci prethodnih sakralnih građevina starohrvatskog doba vjerojatno bili uništeni. Kako se može pročitati u knjižici „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ – zajedničkom djelcu Frane Bulića i Lovre Katića:
„Godine 1895. htjelo je selo Solin da gradi za svoju župsku crkvu i zvonik, te mu se godine 1896. bacio temelj na sjever crkve.
-Stanite, Božji ljudi, – govorio don Frane crkovnarima i župniku, – nema tu mjesta zvoniku!
Počeše pregovaranja, dogovaranja, koja su trajala dosta vremena. Plaća on crkvi odštetu za zid, obara i sa debelog velikog brijesta, na kojemu su visjela zvona, premješta ih on na poseban drveni zvonik.
Dne 22. kolovoza godine 1898. kopa se ovdje prema istoku. Eto apside crkvene. Ne ide zasada dalje i prema apsidi izmjerio don Frane po prilici dužinu i širinu crkve, te vrcem u predvorje u atrij crkve. Ovdje moraju ležati grobovi vladara hrvatskih. Dne 28. kolovoza okolo 11 sati iskaču prva slova, zatim druga i eto ime H e l e n a. Zabrujiše zvona crkve solinske, sleže se narod iz Solina. Ulak trči u Split, da javi nalazak. Ali iz grada ni žive duše. Šalje se brzojavna vijest Jugoslavenskoj Akademiji u Zagrebu, koja nad Zgradom vješa svečano zastavu. Po podne istog dana otkrivaju se imena Mihajla i Stjepana pa i godina 976.“
Hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina Frane Bulić (1846.-1934) i rekonstruirani ostatci nadgrobnog natpisa kraljice Jelene iz 976. godine, kojeg je pronašao 1898. godine na Gospinom otoku u Solinu
Početkom istog desetljeća don Frane Bulić je u Rižinicama podno kliške tvrđave otkrio i ulomak trokutnog zabata oltarne pregrade s natpisom na latinskom koji glasi: „Pro duce Trepime(ro)…“. Naime, jedan neimenovani težak donio je Buliću taj ulomak, dok ga je don Frane u cjelini rekonstruirao na sljedeći način (u prijevodu na hrvatski jezik): „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitve i prignite glave sa strahom“. Bulić je stoga smatrao kako je upravo tu postojao samostan benediktinaca, spomenut u Trpimirovoj darovnici iz 852. godine. Osim u Solinu, moguće je kako je u Trpimirovo doba bio osnovan i benediktinski samostan Sv. Bartola na Kapitulu kraj Knina. Potom je uslijedio pravi zamah osnivanja benediktinskih samostanskih zajednica uzduž istočnojadranske obale koje su bile iznimno važne za razvoj pismenosti, književnosti i umjetnosti starohrvatskog doba.
Ulomak zabata s Trpimirovim imenom kojeg je 1891. godine otkrio don Frane Bulić; Knez Trpimir s pratnjom ispred rekonstruirane oltarne pregrade s navedenim trokutnim zabatom (serijal „Hrvatski kraljevi“, 2011.)
Don Luka Jelić je, poput svog ujaka don Frane Bulića, također bio iznimni istraživač starohrvatske prošlosti i svestrani Solinjanin, koji je rođen 22. prosinca 1864. u Vranjicu, a umro 3. veljače 1922. u Kaštel-Starom. Naime, brojne su zasluge ovog istraživača hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti. Tako je u Biogradu iskopavao tamošnju starohrvatsku katedralu Sv. Anastazije, a u Ninu: katedralu, glasovitu crkvu Sv. Križa te Sv. Mihovila, kao i vladarski te biskupski dvor.
Don Luka Jelić (Vranjic, 1864. – Kaštel-Stari, 1922.); Fotografija iz 1902. godine snimljena prilikom Jelićevih arheoloških istraživanja lokaliteta Glavica u Biogradu – gdje se nekada nalazila starohrvatska katedrala
Zbirku svojih pronalazaka je tada smjestio u crkvu Sv. Križa, a osobito značajno Jelićevo otkriće je bio pronalazak jednog od natpisa kneza Branimira (Jelić je fragmente natpisa uzidao u crkvu Sv. Križa, gdje su pod utjecajem morske soli dosta stradali), kao i čuveni natpis župana Godečaja. Osim u Biogradu i Ninu (čime je postavio temelje tamošnjemu sustavnomu arheološkomu istraživanju i razvoju zadarskoga Arheološkoga muzeja), istraživao je i na otoku Murteru, području između Šibenika i Trogira, te Solinu (grobljâ Manastirine i Marusinac).
Natpis kneza Branimira kojeg je Luka Jelić pronašao u Ninu i koji bi prema njegovom čitanju glasio: „Temporibus domno Brannimero dux Sclavorum … [beato Ambrosio eonfes]sori hune tegurium ego Theudebertus abba pro remedio anime mee fieri roga(vi). Qui leget, oret pro me peeeatore.“ (U vrijeme gospodara Branimira vojvode slavenskog…)
No, Jelić nije bio samo povjesničar i arheolog. Bavio se i etnografijom, pišući o pučkim običajima Nina i zadarske okolice, o čemu je izdao knjižice „Sveti Šimun Bogoprimac“ i „Pučke pisme“. Također se zanimao za prirodoslovlje, tražio nalazišta ugljena i zlata na Velebitu. Bio je jedan od osnivača zadarskoga Planinarskoga i turističkoga društva „Liburnia“ te njegova speleološkoga odsjeka. Naposljetku, ovaj zaslužni Solinjanin koji počiva u Kaštel-Starom, uz arheološka, vodio je i istraživanja špilja, primjerice Vranjače podno Mosora te sudjelovao u istraživanju Strašne peći kraj Savra na Dugom otoku!
Ulaz u špilju Vranjaču (Dugopolje) u kojoj je Jelić poduzeo istraživanje; Špilja Strašna peć na Dugom otoku, o kojoj je prvi pisao upravo don Luka Jelić – u članku objavljenom 1898. godine u zadarskom listu „Il Dalmata“
Naposljetku, solinski Vranjic nije dao samo ova dva znamenita Solinjanina, koji su se toliko istaknuli u svojim istraživanjima starohrvatske prošlosti, nego je moguće bio i mjesto sklapanja prvog poznatog mirovnog sporazuma kojeg su, još u prvoj polovici IX. stoljeća, sklopili stari Hrvati. Naime, prema zapisu mletačkog đakona Ivana u „Chronicon Venetum“, dužd je nakon neuspjelog pohoda na zemlju zvanu „Sclavenia“ 839. godine sklopio mir s tamošnjim knezom Mislavom kraj dvorca/sela („curtem“) Sv. Martina. Potom je sa svojom flotom krenuo na neretvanske otoke, ali ni tu nije postigao uspjeh.
Tekst kronike mletačkog đakona Ivana u kojoj se navodi sklapanje Mislavova mira u prijevodu Nade Klaić glasi: „Taj je naime dužd treće godine svoga duždevanja krenuo s ratnim lađama prema Slaveniji da bi je osvojio. Čim je došao do mjesta koje se zove zaselak sv. Martina, sklopio je mir s njihovim knezom po imenu Mislavom.“); Susret kneza Mislava i dužda Petra Tradenika 839. godine (scensko uprizorenje u serijalu „Hrvatski kraljevi“, 2011.)
Pitanje gdje se točno nalazio „curtis sancti Martini“ još je uvijek ostalo otvoreno, iako se obično uzima da je riječ o Podstrani, odnosno tamošnjoj crkvi Sv. Martina, na kojoj je 1989. i podignuta spomen-ploča kojom je obilježena 1150. obljetnica ovog povijesnog događaja. Međutim, Ivan Lučić u XVII. st. smatra da je mir sklopljen u uvali Martinščica na otoku Cresu, Vjekoslav Klaić u XIX. st. drži da je riječ o Sumartinu na otoku Braču, a tek Stjepan Zlatović (1831.-1891.) ističe Podstranu kao moguće mjesto sklapanja tog mira.
Današnja crkva Sv. Martina u poljičkoj Podstrani, između Splita i Omiša, na kojoj je 1989. podignuta spomen-ploča kojom je obilježena 1150. obljetnica sklapanja mira između Mlečana i hrvatskog kneza Mislava
U XX. stoljeću Ferdo Šišić se također odlučuje uglavnom za Podstranu, Ivo Protić za sjeverni dio Korčule, a Ante Šonje za rt Lun na otoku Pagu, gdje su se također nalazile crkve Sv. Martina. Nasuprot ovih prijedloga Milan Ivanišević 2008. godine zaključuje kako je riječ o solinskom polutoku Vranjicu, na kojem je zajamčeno postojanje ranosrednjovjekovne crkve posvećene sv. Martinu, ali također i posjeda hrvatskog vladara, što u slučaju poljičke Podstrane nije bilo nikada zabilježeno. Odnosno, Ivanišević odbacuje Podstranu kao moguće mjesto sklapanja toga mira, budući se nije nalazila u okviru hrvatskog vladarskog prostora tijekom IX. stoljeća, dok Vranjic (sudeći prema povelji iz sredine X. stoljeća) svakako jest!
Prijepis isprave hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II. izdane oko 950. godine (nastao 29. lipnja 1397. u kninskom kaptolu) u kojoj se navodi nekadašnji vladarski posjed na poluotoku Vranjicu („kraljevski otok koji se naziva Vranjic (Durana)“) kao i postojanje crkve izgrađene „na čast svetoga Martina, svetoga Stjepana pape kao i Blažene Marije vazda Djevice“; Današnja crkva Sv. Martina biskupa u solinskom Vranjicu
Don Luka Jelić je Frani Buliću pripomogao u organizaciji Prvoga međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju održanog 1894. te je u povodu toga kongresa iste godine kao koautor objavio knjigu „Vodja po Spljetu i Solinu“; Jelićev ujak, don Frane Bulić posjetiteljima 1926. godine pokazuje antičke iskopine Salone
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
