ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Od “krune naroda i jezika” do “krune Zvonimirove”
Mate Božić
Datum 30. rujna je ujedno i spomendan sv. Jeronima, zaštitnika studenata, arheologa, prevoditelja, bibličara, knjižničara…itd., koji je za stare hrvatske pisce bio „kruna, čast i dika naroda i jezika našeg“. Jeronim, pravim imenom Sophronius Eusebius Hieronymus rodio se u Stridonu, mjestu koje se nekada nalazilo na granici antičke Dalmacije i Panonije, a umro je 30. rujna 420. godine u Jeruzalemu, pa se prema tome danas navršava okruglih 1600 godina od smrti toga svetca. Ta važna obljetnica bila je prigoda za niz obilježavanja, ne samo u Hrvatskoj, nego također i u Bosni i Hercegovini te Sloveniji. Naime, točnu lokaciju Jeronimovog rodnog mjesta neki su pronalazili u krajevima Dalmacije (Skradinu), Međimurja (Štrigova), Bosne (Grahovo), pa čak i današnje Slovenije (okolica Ljubljane). Međutim, mjesto na kojem je nekada stajao Stridon ostalo je nepoznato, a sv. Jere se danas časti kao zaštitnik Splitsko-dalmatinske županije, ali i područja Morong na Filipinima.
Eremitaža (pustinjački stan) kraj crkvice sv. Jere na splitskom Marjanu: zidano pročelje kojim je špilja zatvorena potječe iz druge polovice XV. stoljeća
Može se reći kako su povijesne veze između sv. Jeronima i Dalmacije, odnosno hrvatskih krajeva nedvojbene. Iako je Jeronim bio ilirskog roda i rodio se stoljećima prije prvog spomena Hrvata u Dalmaciji, bitne točke hrvatske nacionalne povijesti isprepletene su s uspomenom na tog kasnoantičkog svetca. Tako je primjerice sredinom XIII. st. papa iznimno dopustio uporabu glagoljice na senjskom području (i šire) uz tvrdnju kako za nju svećenstvo u hrvatskim krajevima drži da „potječe od blaženoga Jeronima”. „Otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić osobito ga je cijenio te sastavio djelo „Život sv. Jeronima“, kao i raspravu o mjestu njegova rođenja, dok su mnogi pisci u njemu vidjeli ne samo Hrvata, nego i Slavena. Stara franjevačka provincija na istočnojadranskoj obali nosila je ime sv. Jeronima od kraja XIV., a “Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima” tj. bratovština sv. Jeronima u Rimu od sredine XVI. stoljeća. Ta institucija je kasnije služila kao odgojni zavod upravo za svećenike iz hrvatskih krajeva – od Porečke i Pulske biskupije do Barske nadbiskupije. Hrvatska nacionalna katolička književna udruga naziva se društvom sv. Jeronima od 1868. godine, dok se najviše crkava posvećenih tom svetcu nalazi na prostoru između Splita i Kotora.
Prikaz sv. Jeronima – s prepoznatljivim kardinalskim šeširom – kako vadi trn iz noge ranjenog lava. Vrlo sličan oblik turnirskog šešira nalazimo u heraldičkom znamenju tzv. Slovinske marke (Windische Mark, jugoistočni dio današnje Slovenije), kao npr. u zbirci grbova Universeel wapenboek (oko 1558.), dok je u Sutješkom rodoslovlju (oko 1585.) taj grb pripisan „Kraljevini Slovinskoj“ (rekonstrukcija)
Osim toga, sv. Jeronim se ikonografski često prikazuje kao pustinjak ili u kardinalskoj odjeći sa šeširom dok uz njega gotovo uvijek primjećujemo lik lava, a lavlje, odnosno heraldički leopardove glave, nalazimo i na grbu Kraljevine Dalmacije. Treba istaknuti kako iza dalmatinskih, odnosno Jeronimovih lavova stoji ista kršćanska simbolika. Naime, prikaz lava, kojeg je u ugarsko-hrvatsko kraljevsko znakovlje uveo Bela III. (1172.-1196.), a potom su ga na svojim osobnim grbovima koristili njegovi sinovi (i ujedno hrvatski hercezi) Emerik i Andrija, potječe iz vladarske simbolike bizantskog dvora (na kojem je Bela III. svojevremeno proveo i značajan dio života), a predstavljao je moć, snagu, vrhovnu vlast i pravdu, kao i neke specifične karakteristike povezane s kršćanstvom. S druge strane, poznata je legenda o Jeronimu i lavu. Dok je crkveni naučitelj jednom predavao svojim studentima u Betlehemu pristupio mu je ranjeni lav – studenti su u strahu pred divljom životinjom pobjegli, a Jeronim je pregledao lavlju nogu i izvadio trn kojeg je pronašao. Nakon što je bio izliječen lav se pripitomio i postao stalni pratitelj sv. Jeronima. Tako je lav u kršćanstvu simbol Krista-Suca, a lav koji drži knjigu ili svitak simbol Krista-Iscjeljitelja. Lav iz Juding plemena (Krist u Novom Zavjetu) „pobijedio je da bi otvorio knjigu i njezinih sedam pečata“ (Knjiga Otkrivenja).
Letak kojeg je oko 1584. izradio Bože Bonifačić, prema narudžbi bratovštine sv. Jeronima iz Rima. Uz lik sv. Jeronima u kutovima vidljivi su zemaljski grbovi Dalmacije (tri okrunjene leopardove glave), Hrvatske (šahirana polja), „Slovinja“ (tri lovačka psa u trku) te štit na kojem je prisutna kombinacija znamenja Bosne (ruka sa sabljom) i imaginarne „Ilirije“ (polumjesec i zvijezda)
Iako grb Dalmacije s leopardovim glavama ima dugu povijesnu tradiciju danas ih ne nalazimo u heraldičkom znamenju niti jedne dalmatinske općine, grada ili županije, pa tako ni županije Splitsko-dalmatinske, koje je sv. Jeronim zaštitnik. Tako su određeni povijesni razlozi utjecali da ti životinjski likovi na dalmatinskim županijskim štitovima 90-ih godina XX. st. budu zamijenjeni uglavnom starohrvatskim simbolima: u grbu Zadarske županije dominira prikaz ninske crkve sv. Križa iz IX. stoljeća, a na heraldičkim znamenjima Šibensko-kninske županije i Splitsko-dalmatinske tzv. kruna Trpimirovića. Taj specifični oblik krune iz starohrvatskog doba uočen je u drugoj polovici XIX. na jednom reljefu oltarne pregrade tada smještene u splitskoj krstionici Sv. Ivana. Budući da se isprva smatralo kako taj reljef prikazuje hrvatske kraljeve Tomislava ili Zvonimira, najčešće se nazivala „Tomislavovom“ ili „Zvonimirovom krunom“. S druge strane politički pojam „Zvonimirove krune“ je znatno stariji, a osobito je bio korišten tijekom druge polovice XIX. stoljeća, tj. u vrijeme hrvatsko-mađarskih državnopravnih sporenja. Prikaz Tomislavove/Zvonimirove krune iz splitske krstionice prvi put je objavljen 1888., zaslugom don Frane Bulića, dok prvi primjer njene heraldičke uporabe također datira iz posljednjih desetljeća XIX. stoljeća. Naime, povjesničar Šime Ljubić je tada izradio nacrt za općinski grb Biograda na kojem je u prvom i četvrtom polju zastupljena upravo takva starohrvatska kruna. Od tog perioda datira nekoliko primjera korištenja prikaza te krune, primjerice: na zastavi Hrvatskog pjevačkog društva „Vijenac“ iz Požege (1907.), na medalji Prve hrvatske filatelističke izložbe održane u Zagrebu (1907.), a osobito tijekom 1925. godine kada se obilježavala tisućugodišnjica Hrvatskog Kraljevstva (925.-1925.).
Okrunjeni vladar sa starohrvatskom krunom na reljefu u krstionici Sv. Ivana; istovjetna kruna iznad hrvatskog nacionalnog grba na naslovnici djela „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ F. Bulića i L. Katića iz 1932. godine
Uporaba Tomislavove/Zvonimirove krune zabilježena je i tijekom predratnih, 30-ih godina XX. stoljeća. Tako je zagrebački nadbiskup A. Bauer 1934. godine tom krunom hrvatskih vladara okrunio lik Majke Božje i Djeteta Isusa u Mariji Bistrici tijekom masovnog obilježavanja 250. godišnjice postavljanja toga kipa na oltar tamošnje crkve. Tada je Majka Božja Bistrička proglašena i „Kraljicom Hrvata“. Kipar Robert Frangeš-Mihanović je sličnom krunom okrunio lik kralja Tomislava na konjaničkoj skulpturi izrađenoj 1935., a postavljenoj tek nakon završetka II. svjetskog rata – 1947. Osim toga, u okviru javne rasprave uoči definiranja znamenja Banovine Hrvatske (1939.-1941.) heraldičar Viktor-Antun Duišin je iznio prijedlog prema kojem za: „međunarodne odnošaje i u grbu federalne države kao i za općenit pojam Hrvatske i Hrvata dolazi u obzir samo jedan grb, jedan štit i to kockasti grb 5×5 (prva kocka crvena) sa ili bez Tomislavove krune“. S druge strane za opću uporabu i unutarnje poslove u Banovini Hrvatskoj prema Duišinu bi se trebao koristiti raščetvoreni štit za zemaljskim grbovima Dalmacije, Slavonije, Dubrovnika i Bosne, dok bi središnje mjesto u srcu štita zauzimao „štitić – grb Hrvata kocke crveno-srebro (5×5 prva kocka crvena)“ koji bi bio „okrunjen s Tomislavovom krunom znakom ujedinjenog hrvatskog kraljevstva.“ Prema prijedlogu toga grba, kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić, također se radilo o starohrvatskoj kruni.
Primjena starohrvatske krune u umjetnosti i heraldici 30-ih godina XX. stoljeća: kip Majke Božje i Djeteta Isusa (svetište u Mariji Bistrici); konjanička skulptura kralja Tomislava u Zagrebu (djelo Roberta Frangeša-Mihanovića); varijanta grbovnog štita Banovine Hrvatske prema prijedlogu V. A. Duišina (rad I. Kerdića)
Sličan prijedlog državnog grba novouspostavljene NDH iznio je i heraldičar E. Laszowski u travnju 1941. Prema njegovom prijedlogu u sredini štita velikog državnog grba trebao bi se nalaziti šahirani grb Hrvatske, dok bi se na njega mogla postaviti „tradicionalna kruna kralja Tomislava“ (tj. heraldički lik starohrvatske krune) „kao historička uspomena na god. 925., kad je kralj Tomislav, ujedinivši hrvatske zemlje, okrunio se za Hrvatskoga kralja.“ U prvom grbovnom polju velikoga državnog grba trebao bi se nalaziti grb Dalmacije, u drugom Slavonije, u trećem Bosne, a u četvrtom Dubrovnika. Prijedlog uvođenja starohrvatske krune u okvir državnog grba ustaške vlasti nisu prihvatile, ali je poglavnik dr. Ante Pavelić, uoči sklapanja Rimskih ugovora s Kraljevinom Italijom, 15. svibnja 1941. donio „Zakonsku odredbu o kruni Zvonimirovoj“. Prema toj odredbi suverenitet odnosno „(vrhovničtvo) Nezavisne Države Hrvatske predstavlja kruna kralja Zvonimira“. Krunu je činio zlatni obod s „osam poput trolista zaokruženih zubaca, od kojih se sprijeda vidi pet. Sa tog oboda polaze dvije zlatne prečke u obliku luka. Na njihovom vrhu stoji jabučica s križem. Obod krune je urešen draguljima različite boje. Kruna je podstavljena iznutra grimizom.“ Iako su postojali planovi da se ND Hrvatska uredi kao monarhija, takva kruna nikada nije bila izrađena, a prema navedenom opisu iz svibnja 1941. njen izgled nije slijedio prikaz iz splitske krstionice. Međutim, ubrzo je uslijedila odluka o uspostavi „Reda krune kralja Zvonimira“, a kada je krajem 1942. konačno došlo do izrade i dodjeljivanja Reda i kolajne krune kralja Zvonimira prikaz krune na toj medalji opet je slijedio izvorni starohrvatski uzor. Takva kruna našla se i u znakovlju oružanih snaga NDH, primjerice na stijegu Lako prevoznog zdruga Hrvatske legije koji je tijekom II. svjetskog rata sudjelovao u borbama na istočnom bojištu.
Zastava Lako prevoznog zdruga Hrvatske legije prilikom svečanosti primopredaje ratnog stijega, Riva del Garda, 16. veljače 1942. godine
U novim povijesnim okolnostima poslijeratne federativne i socijalističke Jugoslavije Tomislavova odnosno Zvonimirova kruna nije bila isticana, a zanimljivo je kako su joj tada u okviru grbu grada Biograda pridavana i ideološka obilježja, tj. zvijezda petokraka. Ponovna uporaba tog heraldičkog simbola s nacionalnim značenjem zaživjela je tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.) ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini. Tako starohrvatsku krunu Trpimirovića nalazimo u okviru ratnog znakovlja Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, primjerice Zapovjedništva III. zbornog područja OS – Split, odnosno Zapovjedništva III. zbornog područja OS – Knin. Zatim na znakovlju 79. domobranske pukovnije HVO-a „Kralj Tomislav“, kao i Zbornog područja Tomislavgrad. Taj je simbol iz ratnog konteksta prenesen u mirnodopsko, pa ga danas prepoznajemo na aktualnom grbu općine Tomislavgrad. Osim na splitsko-dalmatinskom (od 1995.) odnosno šibensko-kninskom županijskom grbu te municipalnom grbu Biograda, starohrvatska kruna uočava se i na grbovnom štitu heraldičkog znamenja grada Knina, mjesnog odbora Vrana u općini Pakoštane te općine Marija Bistrica u Hrvatskom Zagorju.
Primjeri heraldičke uporabe starohrvatske krune Trpimirovića tijekom Domovinskog rata i u suvremenoj municipalnoj heraldici Hrvatske i Bosne i Hercegovine: znakovlje Zapovjedništva III. zbornog područja OS (Split, Knin), Zbornog područja Tomislavgrad; aktualni grbovi Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije; municipalna heraldička znamenja Marije Bistrice, Knina, Vrane, Biograda i Tomislavgrada
izvor: Dalmatinski portal
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
