S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

ZAŠTO ISPRAVNO, KAD MOŽE UKRIVO

Ante Tešija

 |  sij. 14, 2023

PROKUVAJ VODU

-Aj kući, dica su sama. Jes’ me čuja, prokuvaj vodu il’ kupi u dućanu, ne daj dici da piju sa špine.

Sluša san naredbu supruge prijatelja dok smo ja i on ispijali jutarnju kavicu.

Mora je poć, uplašija se da dica ne popiju koju čašu nanovo zamućene vode iz izvora Jadra. Usput me upita.

-Jes’ bija na izvoru?

-Zašto pitaš?

-Otiđi, svaki vrag te zanima, o svemu pišeš a još nisi oša vidit di je srskano 29 miljuna kuna. Namisto da su stavili taj pročištač.

Oša san. Sve do izvora isto kao i prije sto godina. Stare, ofucane kuće, nakaradna cementara, rika sva u drači, suva stabla, uska isfrižana cesta, ćuti se tufina….

Moran priznat, nisan fasciniran onim što nam se serviralo. Doduše, ima tu puno novoga razbacano, nepotribno i ne baš privlačno da bi čovik tu redovito boravija. Tok Rike neuredan, ki u prašumi, netaknuto.

Da bi nešto bilo privlačno valja detaljno i temeljito privest svrsi. Etapno je samo jalov pokušaj. Za to tribadu sposobni ljudi sa planom i programom, sa voljom i navikama.

A 29 miljuna, ja bi osobno volija da je utrošeno u pročištač. Valjda i ovih 500 tisuća što konzumiraju vodu.

BANIJU DAJMO KINEZIMA

Nijedan čovik nikad neće započimat sa investicijom ako nema osigurana sredstva.

Sredstva su motiv, pokretač, volja i zagarantiran uspjeh. Tada se sve pokreće. Tada se rezultat ubrzo nacrta pred očima.

E sad, zašto na nesritnoj Baniji, di su sredstva davno osigurana, nakon nenajavljene katastrofe potresa, slušamo o nevirovatnoj lakoći zajebavanja sustava sa nesritnicima koje smo stivali ko srdele u škatule o’ metala?

Svi pokušaji opravdanja su mizerni, naivni i vriđaju. Sva ova strka oko prvog čovika na čelu obnove su bacanje prašine u oči jer se zapravo ništa ne minja. Zakazali smo jer nas nije briga. Doći na blatnjavu Baniju, među nesritnike, sa blindiranim autima, osiguranjem i prosipanjem obećanja sve govori o našoj naivi virovanja da ćemo se jednom pokrenuti.

Nećemo, jer uz to što nas nije briga, ne znademo olakšat sami sebi i iznaći najoptimalnije rješenje oko organiziranog djelovanja. Zašto, jer političku podobnost turamo isprid struke. Tko Premijeru brani da van okvira stranke iznađe rješenje? Pa sama stranka.

A jel se razmislilo sa kinezima? Ili još bliže, sa česima koji su svoju katastrofu rješili u nevirovatno kratkom roku. Sad da usporedin omrzli samoupravni socijalizam mrske tvorevine, di se u dosta istih sudbina u rekordnom roku izgrađivalo, navuka bi bjes „domoljuba“.

Mi smo u Raduniću uz mizerna sredstva nešto skockali za normalan život čovika. A da smo imali dostatna sredstva tri miseca bi bilo sasvim dovoljno.

MUĆKA REPUBLIKA BEZ PUBLIKE

Bija san svidok kad je nekoliko mućana došlo prid „Dom“, nekad „Dom Mućka Republika“, čekajući da dođu novinari zajedno sa načelnikom općine.

Za one koji ne poznaju naziv „Mućka Republika“, kratko objašnjenje. Prvi slobodni teritorij u Dalmaciji u drugom svjetskom ratu. Tu su talijanski okupatori redovito lomili zube u pokušajima osvajanja. Nakon oslobođenja, na velebnom skupu u centru mista netko je uzviknija „Živila mućka republika“ i tako ostade do danas. No 90-tih se to nekomu nije svidilo i osta samo „Dom“.

Novinari „Slobodne Dalmacije“, koja slavi 80 rođendan, a jedan zeman, ratni, je tiskana upravo na području Muća, točnije u Svilaji, Ogorje, su došli ma bez njega jer je on imao pametnijeg posla.

Razlog! Što je sa mramornom pločom koju su građani Muća i okolice, svojim sredstvima, podigli u spomen ubijenim sumještanima za vrime drugog svjetskog rata, i koju su postavili na pročelju doma a koja je skinuta i deponirana nakon početka uređenja zgrade.

Svi građani Muća, i šire, su upravo preko stranica Slobodne bili obavješteni kako je ista u MO Gizdavac te da će se renovirati i biti vraćena nakon uređenja doma. Iz ustiju načelnika.

Dom je zgotovljen, velebno zdanje izgrađeno sredstvima EU fondova, no na pročelju nema spomen ploče. Grupa mućana je došla upitati, javno, načelnika Općine di je zapelo i što kani uradit jer im je izuzetno važno saznanje kakva je sudbina spomen obilježja na kojoj su imena njihovih najdražih, koji su platili svojim životom pod terorom fašizma.

Zaista, zar je tako teško i opasno izići pred one čiji si načelnik i odgovorit na sasvim jednostavno pitanje.

Ili se varam.

CIJENI ME KROZ CJENE

Ovo sa cjenama spada u smišnu stranu naše svakodnevnice.

Jednom prilikom mi se moj pobro po ure žalija zbog poskupljenja goriva. Gleda on mene i čudi se zašto i ja ne grinatan.

-Zašto bi grinta kad mene to nije pogodilo!

-Kako nije?-sav u čudu upita.

-Eto nije. Ja uvik ulivan 100 kuna.

Meni se ova halabuka oko usklađenja cjena i pritnje države činidu kao skretanje sa bitnih tema. Meni kava u moj kafić „Akademija“ nikad nije skupa. Tu se ćutin posebno. Puno prijatelja, ćakulanja, čitanja novina, sjani konobari…

Ma da dignu 10 kuna ja svoju guzicu neću dignut sa njihovih ugodnih stolica.

LANCUN PRIKO GLAVE ŽENE

Mene ono klečanje na betonu po trgovima gradova asocira na jad i kukavičluk osoba koji su valjda dokoni i obuzeti nekim njihovim tajnim poslanjem.

Svatko u demokraciji ima pravo raditi što ga volja ako se to ne kosi sa zakonima države u kojoj žive.

Ovo klečanje sa likom Gospe na panoima i krunicom u rukama ima svoju jasnu poruku. Ne samo jednu. Bilo bi glupo klečat po zimi a ne poslati poruku. Imaju i svoje predvodnike. Civilno i crkveno.

Potpuno sam iznenađen porukom svećenika samo zbog jedne jednostavno izgovorene rečenice. „ Muslimanske žene su pokrivene a naše nisu i tako izazivaju muškarce“.

Ne znam za vas ma mene je ta poruka potpuno iznakazila. Čovik se jednostavno u čudu upita što je cilj, iako je potpuno jasan.

Nešto mi je u svemu jako čudno. Gdje je reakcija žena? Ako je i ima, veoma je šturo. Još kad je jedna od poruka molitve da se ojača dominacija muškarca onda uz potpunu pokrivenost tjela nedostaje batina, a predlažem da se na pokrivalu priko glave ostavi rupa kako bi „muškići“ mogli vuć „sritnu“ dragu za kosu.

PRŠUTA ZA ĐAKE

U vrime mog sirotinjskog stasanja pod Svilajom nije bilo moguće da nam mater ne zamota marendu prije odlaska u školu. A tribalo je par kilometara pješačit bez obzira na vrimenske uvjete.

Jedno jutro san čeka da nam dade, iznenadili smo se nas troje što nam je majka slagala na kruv.

Pršut.

Gledan, i slušan, ovi velebni problem oko dara države u visini 10 kuna, 1,5 euro, da bi nam dičica normalno stasala. Gledan što se sve nudi i mogu reći da su naše marende bile izdašnije i hranjivije.

A tek kad se u Ogorju i kuhinja skrojila, e to je bija đir za guštat.

Ma jebi ga, kaj’ to bilo? U doba mraka i bez jogurta.