ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Zašto su ronioci u Ruskom Carstvu bili među najboljima na svijetu?
Russia Beyond Hrvatska
Stranci su bili fascinirani kako kvalitetom ruske podvodne opreme, tako i kvalitetom obuke ruskih ronilaca.
Ukazom cara Aleksandra III. u gradu Kronštadtu na otoku Kotlin u Finskom zaljevu 5. svibnja 1882. godine osnovana je prva Ronilačka škola u Ruskom Carstvu. Njen je zadatak bio pripremati “časnike iskusne u ronjenju, kao i niže činove, za brodske potrebe i rad s podvodnim minama”.
Ronioci su i ranije služili na vojnim brodovima ruske flote, i birani su među mornarima koji dobro plivaju. Međutim, broj takvih stručnjaka bio je prilično ograničen, a i njihova obuka nije bila baš najbolja.
Osnivanjem Ronilačke škole Rusija je planirala dobiti čitave odrede profesionalaca sposobnih brzo podizati artiljerijska oruđa s potonulog broda ili ukloniti mine s pravca plovidbe.
Željezni ljudi
U školu su primani samo čvrsti mornari, ne stariji od 26 godina, sa snažnim i dobro razvijenim grudima, zdravim plućima i zdravim srcem. Odbijani su kandidati flegmatičnog ili impulzivnog karaktera, ljudi kratkog vrata i ljubitelji čašice. “Ronilac koji se želi sigurno i uspješno baviti svojim poslom mora voditi ispravan život, te stoga čovjeka naviknutog na piće treba isključiti iz popisa ronilaca”, pisalo je u “Pravilima ronilačke službe”.
Obuka je trajala 12 mjeseci. Za to su vrijeme časnici učili pravilno pregledavati potonule brodove, crtati njihove sheme i praviti planove njihovog podizanja na površinu. Niži činovi obučavani su prije svega da učinkovito izvršavaju podvodne radove podizanja i prenošenja tereta.
Polaznici su upoznavali podvodnu opremu i uređaje, učili su kako da se ponašaju pod vodom kako bi opasnost po život i zdravlje sveli na minimum. Moralno-psihološka obuka u školi bila je na tako visokom nivou da su se s njenim predavačima često konzultirali vodeći civilni i vojni stručnjaci iz oblasti pedagogije i psihologije.
Najbolji među najboljima
U Ronilačkoj školi nije vršena samo obuka. Ova institucija postala je svojevrsni znanstveni centar gdje su se detaljno proučavali svi aspekti ronilaštva i pojavljivali su se projekti koji često nisu bili ništa lošiji od sličnih zapadnih ideja, a ponekad su bili i bolji: ronilačka pumpa Kolbasjeva, Šulcov podvodni tragač za minama, fotoaparat za podvodno snimanje Jesipova i Rodionova i još mnogo toga.
Ronilačka škola pročula se u inozemstvu. Sudjelovala je u nekoliko industrijskih izložbi u SAD-u i Francuskoj. Tamo su njeni pronalasci nagrađeni počasnim diplomama, a također brončanim i srebrnim medaljama.
Strance su fascinirali i sami ruski ronioci. Oni su svakodnevno mogli po 3-4 sata raditi pod vodom ni najmanje se ne žaleći na zdravstveno stanje, dok su se njihovi kolege često žalili na glavobolju, bol u ušima i mučninu.
Diplomci ove škole uspješno su 1909. godine s dubine od 58 metara podigli podmornicu “Kambala” koja je potonula blizu Sevastopolja nakon sudara s oklopnjačom “Rostislav”. Bio je to pravi rekord, jer se u ono vrijeme brodovi nisu podizali s dubine veće od 30 metara.
Podvodni radovi na izgradnji mosta preko Jeniseja, Krasnojarsk, 1896.-1899.
Do pada Ruskog Carstva 1917. godine Ronilačka škola dala je preko 2500 stručnjaka. Mnogi su od njih sudjelovali i izginuli u teškim ratovima protiv Japana i Njemačke. Poslije revolucije škola je premještena na Krim i dobila je naziv Balaklavski vojno-pomorski ronilački tehnikum. Čuvena obrazovna institucija nastavila je obučavati profesionalne ronioce za potrebe Ratne mornarice SSSR-a.
