Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

ŽIVIMO LI U ELITISTIČKOM DRUŠTVU?

Katarina Baričić

 |  sij. 31, 2017

Poznata je ona kletva “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Ali zar baš svako vrijeme nije zanimljivo? I svako je važna karika u lancu povijesti. Kad pogledamo malo dublje, možemo povezati sve svjetove. Ovo sada vrijeme se doduše čini najzanimljivije zbog informacijskog tsunamija, ali ne mora značiti da je zanimljivije od ostalih.

Svako vrijeme je, kad se pogleda ispod površine, zapravo jako slično.

Uvijek je postojala razlika između bogatih i siromašnih. Oduvijek je postojalo raslojavanje. U kojem vremenu moć nije kvarila ljude? Uvijek je postojao materijalizam, čak i u društvima bez shopping centara. Da li uopće napredujemo ako već svi principi ostaju isti? Ili se samo mijenja koreografija i glumci?

Slučajno sam počela gledati seriju čija je radnja smještena u srednjovjekovni kontekst. Ono što mi je bilo najviše upečatljivo je koliko je zapravo toga uvjetovano rođenjem. Sam ne određuješ svoju sudbinu, već je ona određena tvojim porijeklom. Bez obzira kolika si karakterna ljiga, ili koliko nizak ti je IQ, ako si rođen kao princ u tom društvu, ti ćeš postati kralj. Možeš napredovati u nekim rijetkim slučajevima, ali trebaju se poklopiti jako sretne okolnosti za to. Rođenje može biti kletva ili dar. Svi likovi su ograničeni svojim položajem u društvu. Njihovo daljnje djelovanje je uvjetovano tim ograničenjem. Ponašamo se sukladno našim determiniranim ulogama.

U srednjovjekovnom društvu je to dosta jasno prikazano; granica između slojeva je oštra, i moguće ju je preći samo sa velikom sposobnošću kombiniranom sa zamašnom dozom sreće.

Gledanje takvih stvarnosti nema mi nekog smisla ako ne povučem paralelu sa današnjim kontekstom. Živimo li danas u elitističkom društvu? Jer danas stvari izgledaju malo drugačije nego prije tisuću godina. Bar se čini da su drugačije. Rođeni smo u psihološki  različitim obiteljima i odrasli više manje u udobnosti naših domova.

Nešto što je bilo “normalno” za prošlo vrijeme nije “normalno” za sadašnjost. Ali kako znamo da je ono što je standard za danas normalno? Normalnost je jako relativna veličina, i u potpunosti ovisi o percepciji. Koeficijent normalnosti nije konstantan.

Danas generalno živimo u društvu izobilja. Svi imaju sve što im treba za osnovnu udobnost, fizičke potrebe i potrebe za sigurnošću sa dna Piramide potreba uglavnom su zadovoljene.

I danas živimo u elitističkom društvu, ali  to se  vidi puno suptilnije nego u primjerice u feudalnom društvu. Elitizam se danas ne mjeri plavom krvlju, već isključivo kapitalom. Neki su rođeni u siromašnim obiteljima koje možda ne gladuju, ali itekako se osjeti manjak novca. Djeca već u školi primjećuju razlike u staležima, i nije im jasno zašto je to tako – pretpostavljaju da tako jednostavno mora biti. Zašto drugo dijete uvijek ima bolju odjevnu marku, ili mobitel? Djeca često pretpostavljaju da je netko jednostavno bolji, pa zato ima bolje stvari.

Jesu li robovi ikad preispitivali to što su robovi? A kraljevi to što su kraljevi? Mislim da su jednostavno prihvaćali stvarnost kakva je i živjeli su u ograničenjima svoje uloge.

Neodoljivo se ipak upitati – što bi bilo da je kraljević prosjak, a prosjak kraljević? Twain je možda to pokazao u svom djelu, ali ipak – tako slični dječaci, a tako drugačije životne uloge.

Ono što me zanima je preispitati našu stvarnost – koliko mi mislimo da su naše uloge predodređene? Zašto mi ne bismo bili robovi koji će podići ustanak? Koji neće jednostavno prihvatiti svoju ulogu zdravo za gotovo. Ljudi su oduvijek živjeli po principu uloga – odrađivali su ono što im je bilo zadano. Ako je uloga uključivala dogovoreni brak, nije bilo bijega iz toga.

Koliko sposobnih ljudi misli da ništa ne može jer nije dio oligarhije? Tako se i čini, bespomoćnost je zaključak većine.

Kad bismo danas analizirali svakog utjecajnog bogataša, mislim da bismo našli bogatu pozadinu. Najbogatiji ljudi dolaze iz gornje srednje klase. Oni nisu self-made. Imali su pozadinu, i to je uvjetovalo ono što su postali. Bill Gates je rođen u visokom srednjem staležu. Otac mu je bio bankar, mali Bill nije nastao iz ničega. Michael Douglas je sin Kirka Douglasa. Bush mlađi sin je Busha starijeg. Oni nisu sposobni, samo su bili sinovi pravih ljudi, koji su opet bili sinovi očeva na pravim mjestima.

Tko je uopće self-made? Tko je uspio sam, bez pomoći slavnog oca? Ima i takvih primjera, a to su ludi entuzijasti – poput Stevea Jobsa, ili Nikole Tesle.

Reklo bi se da je danas društvo uređeno tako da svi imaju pristup svemu; ako si sposoban, tebi je sve otvoreno, iako svi imamo različitu startnu poziciju. To bi možda bilo točno da nema jedne kuge koja je poharala društvo – korupcije. Zbog korupcije su na važnim pozicijama ludi kraljevi, podobni a ne sposobni. Razni Neroni i Kaligule koji su zauzeli pozicije. Ako ima nepotizma i korupcije, ima i vladara koji su sposobni zapaliti svoj grad. Figurativno ili doslovno. To što je George Bush sa onako skromnim mentalnim kapacitetom došao na vlast govori samo za sebe. Što je to nego čisti elitizam? Upakiran u paket demokracije. Danas se može vladati elitistički kroz kanal demokracije ako imaš oružje propagande.

Ne trebamo ići predaleko da bi uvidjeli kako su elite začarani krugovi, te kako obični ljudi mogu dospjeti tamo na prljave načine – žene preko kreveta, a muškarci obavljanjem ilegalnih za elitu. Nakon toga, elita ih nagrađuje tako da ih primi u svoj inače zatvoreni krug.

Zauzimanje trona po nasljedstvu je nešto najgore što može snaći jednu državu. Ako je netko odgajan da bude kralj, on se već u začetku razvija kao ego manijak.  Već je pripremljen za moć, i velika je vjerojatnost da ga ta moć iskvari. Uloge nas formiraju da se razvijemo na određeni način.

Da ne živimo u elitističkom društvu, svi bi se rađali jednaki. To je jedna utopijska situacija, rođenje bez elitizma.  Zakon kaže da smo svi jednaki, ali kao i obično, praksa  je malo drugačija. Odgovor je potvrdan, živimo u elitističkom društvu. Ako niste rođeni u jednoj od 200 najbogatijih hrvatskih obitelji, morate sami prokrčiti svoj put.

Što ponekad i ne ispadne loš scenarij.