Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

ZLOČINAČKI UMOVI

Katarina Baričić

 |  kol. 18, 2019

Kad otvore naslovnicu nekog portal, ljudi nagonski prvo klikaju na crnu kroniku. Rubrika crne kronike morbidno privlači, zove za klikom.

Imamo potrebu za senzacijom koja je nezasitna, i šta je više hranimo, veća je potreba da joj damo još.

Instinktivno klikamo na te naslove kad se netko otrovao, pregazio gliserom, slučajno upucao djevojku.

Što je to u nama što se mora hraniti tragedijama?

Sve te tragedije imaju kratki rok trajanja, nakon tri dana već čekamo novu tragediju da nahrani nezasitnu potrebu

To je kao gledanje horror filmova – trebamo taj osjećaj zgražanja i straha, ali onda kad se ne događa nama, onda kad smo samo voajeri a ne sudionici tragedija.

Mediji to znaju i onda recikliraju svaku tragediju da bi nam dali više hrane.

Ali rok trajanja je sve kraći. Što je sad sa ubojicom u gliseru koji je otkinuo nogu ausrijskoj turistkinji? Što ako svi zaborave na pripadnika zlatne mladeži koji je u punoj brzini ušao na naplatne kućice? Ili na dvojicu koja su ugradili agregat sa zračnim hlađenjem unutar broda i tako otrovali turiste?

Tražimo uzroke tih neshvatljivih postupaka.
Kakav kratki spoj se mora dogoditi u glavi da pobiješ šestero ljudi?

Ako seciramo zločinačke umove, ispod svakog od njih možemo pronaći neko napušteno, ranjeno, oštećeno dijete.

Svi smo oštećeni u nekoj mjeri, nitko nije imao savršene okolnosti da izraste u potpuno zdravu ličnost. Ali kad, u kojem trenutku taj razvoj krene toliko krivo da se dogodi nezamislivo, da osoba počini zločin u stilu Teda Bundyja ili Charlesa Mansona?

Jesu li uzroci u društvu ili u pojedincu?
Kad tražimo uzroke u društvu, ekonomska pozadina može biti dvosjekli mač. Djeca zlatne mladeži možda su imala dobru ekonomsku pozadinu ali nisu primili emotivno ono što su trebali. I opet su oštećeni, bez obzira na materijalnu sigurnost. Zato iz obijesti u punoj brzini ulijeću u naplatne kućice. ili kao kamikaze voze po cestama – novim gladijatorskim arenama; samo što uglavnom ubiju nekog drugog, a oni prežive.

Presudan je faktor kako su se njihovi očevi obogatili.

Oni su tempirane bombe, i iz njihovog vlastitog beznađa . S druge strane imamo “spavače” – duboko bolesne ličnosti koji su mimikrijski uklopljeni u društvo.

Kako prepoznati spavače? Kako prepoznati potencijalnog ubojicu cijele obitelji ako je on naizgled integriran u društvo? To se čini nemoguća misija. Moramo li imati zaposlene vidovnjake koji će vidjeti te tragedije u kartama?

Najviše kriminala se događa u zemljama u kojima se produbio jaz između bogatih i siromašnih.

Ovaj šesterostruki ubojica nije rođen kao psihopat. Obitelj, pa zatim društvo napravi psihopate. Mislim da je tu i odgovor na pitanje:

Gdje počinje psihološko zdravlje?

Koji je to strašan triger, zašto osoba potpuno izgubi kontrolu nad svojim postupcima? Dubinska nesigurnost koja preplavi osobu – počinitelja – prevlada osjećaj za dobro i zlo, preostaje samo ta frustracija.

…koja u nekim slučajevima može postati toliko intenzivna da sve ostalo nestane, ostaje samo nagon da se isprazni ta frustracija kroz strašan čin.

Nažalost, crna kronika nikad se neće isprazniti i uvijek će biti novih slučajeva. Čitat ćemo o novim slučajevima o kojima će 3 dana pisati svi portali, a da na kraju nećemo imati odgovor na pitanje zašto. Umjesto obdukcije na prisustvo alkohola i droge, moramo se pozabaviti psihološko-emotivnom obdukcijom – što se presudno dogodilo u svakoj obitelji da je dovelo do ovoga.

Saznajemo samo za završan čin, a što je sa uvodom i zapletom?

Trenutak kad je psihološko zdravlje prešlo u patologiju.