ZAGORO MOJA
Ante Tešija
ZVONIMIROVE LAĐE PRED KRFOM Normansko-hrvatsko brodovlje bilo je potučeno zbog ‘grčke vatre’, a u osveti je čak 13.000 Mlečana smrt našlo u hladnom moru
Mate Božić
Da su hrvatske ratne lađe toga doba bile osobito cijenjene, prema Novaku svjedoči i činjenica kako je ‘Guiscard odabrao za svoju pratnju i pratnju svoje žene Sigelgaite 12 hrvatskih brodova’
“Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom”
„Zvonimirova lađa“; Vladimir Nazor
Prije nešto više od mjesec dana – 8. listopada, u okviru manifestacije oživljene povijesti „Krunom hrvatskih vladara“, po četvrti put u Solinu i Klisu obilježena je obljetnica krunidbe kralja Dmitra Zvonimira, koja se zbila u krunidbenoj bazilici Sv. Petra i Mojsija (ostatci te crkvene građevine iz starohrvatskog doba danas su poznatiji pod nazivom „Šuplja crkva“) i to početkom posljednje četvrtine XI. stoljeća. Upravo kralju Zvonimiru, za kojeg jedna stara kronika kaže kako je „dobre pomagao, a zle progonio“, odnosno njegovim pomorskim ratnim pothvatima, posvetio je stihove pjesme „Zvonimirova lađa“ veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Zanimljivo je kako taj vladar Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, čija nam genealogija nije točno poznata, predstavlja sponu između starohrvatske vladarske kuće Trpimirovića i dinastije Arpadovića, koja se na hrvatsko-dalmatinskom prijestolju učvrstila početkom XII. st.
Izvor/pisac: Dalmatinski portal / Mate Božić (Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira’; Celestin Medović, 1907.)
Naime, dok neki povjesničari smatraju kako je Zvonimir bio potomak pobočne grane Trpimirovića, tzv. Svetoslavića (iz roda Svetoslava Suronje), pouzdano se zna kako je njegova supruga Jelena „Lijepa“ potjecala iz ugarske kraljevske dinastije Arpadovića te bila kćer jednog ugarskog kralja – Bele I., odnosno sestra drugog vladara Ugarske – Ladislava.
Nadalje, upravo je Jelenin nećak Koloman nakon dužeg razdoblja prijestolnih borbi, pozivajući se na svoja rodbinska prava, 1102. godine bio okrunjen u Biogradu i tako postao, uz podršku predstavnika plemstva, prvim zajedničkim vladarom ne samo panonske Ugarske, nego također i jadranske Hrvatske odnosno Dalmacije .
To je bio ujedno i prvi korak prema obnovi hrvatsko-dalmatinskog teritorijalnog jedinstva, opasno narušenog tijekom posljednjeg desetljeća XI. stoljeća.
Najstariji prikaz krunidbe Dmitra Zvonimira (poslije listopada 1610. – prije prosinca 1614.); autor zidne slike Marzio Ganassini (Tajni vatikanski arhiv)
Međutim, Zvonimira i njegovog budućeg nasljednika Kolomana ne povezuje samo misteriozni lik Jelene „Lijepe“ – kojoj je Zvonimirov bio suprug, a Koloman nećak – nego također i političko-dinastičke veze s još jednim narodom, odnosno tada moćnom državom smještenom na zapadnim obalama Jadranskog mora, a koja je tijekom stoljeća, za razliku od „Zvonimirove lađe“ (Nazorove metafore Hrvatskog Kraljevstva) danas posve iščezla. Riječ je o poznatim Normanima, koji su krenuvši iz zapadne Europe (današnje Normandije na sjeverozapadu Francuske) od prve polovice XI. stoljeća uspostavili čvrsto uporište u današnjoj južnoj Italiji (Apulija, Kalabrija i Sicilija). Pritom su se, šireći svoju vlast, povremeno upletali i u istočnojadranske prilike čime se opet potvrđuje pravilo kako su narodi i države koje kroz prošlost nalazimo na istočnim i zapadnim obalama Jadranskog mora često međusobno ratovali, ali isto tako i surađivali.
Prikaz normanske flote prilikom invazije na Englesku 1066.; tapiserija iz Bayeuxa (XI. st.)
Tako je upravo normanski vojskovođa Amiko krenuvši sa svojom flotom iz Italije zaposjeo 1074. godine gradove Biograd, Nin, Split, Trogir i Zadar, koji su do tada priznavali vlast Petra Krešimira IV. Amiko je tom prilikom zarobio i neimenovanog hrvatskog kralja, vjerojatno upravo Krešimira, o kojem, nakon te normanske intervencije na istočnoj obali Jadrana, povijesni izvori šute. Nakon Amikovog kratkotrajnog upada – Normane su početkom 1075. iz primorskih gradova protjerali Mlečani – na prijestolje Hrvatske i Dalmacije u jesen iste godine dolazi Zvonimir, kao saveznik (točnije vazal) tadašnjeg pape Grgura VII. Zahvaljujući vezama pape s katoličkim klerom dalmatinskih gradova Zvonimir je svojem kraljevstvu ipak uspio osigurati teritorijalnu cjelovitost, ponovno uključivši primorske gradove u okvir hrvatske države. Međutim, priznavajući papu Grgura svojim feudalnim seniorom Zvonimir je preuzeo i određene obveze te se tako priključio protubizantskom savezu pape i normanskog vojskovođe Roberta Guiscarda sudjelujući u budućem ratu s Bizantom na normanskoj strani.
„Kralj Zvonimir nadgleda brodovlje“; Vjekoslav Parać
Povjesničar Grga Novak ističe kako se Normanima, prilikom njihovog pohoda na bizantski dio istočnojadranske obale (područje današnje Albanije) sredinom 1081. priključila ne samo hrvatsko-dalmatinska flota, nego i brodovlje grada Dubrovnika, budući su Dubrovčani 1081.–1085. priznavali vrhovnu vlast normanskog vladara Sicilije. Nadalje, da su hrvatske ratne lađe toga doba bile osobito cijenjene prema Novaku svjedoči i činjenica kako je tada „Guiscard odabrao za svoju pratnju i pratnju svoje žene Sigelgaite dvanaest hrvatskih brodova“. Iako je normansko-hrvatsko brodovlje u prvom izravnom srazu s bizantsko-mletačkim pred obalama Drača bilo potučeno (Mlečani su tom prilikom upotrijebili i osobiti bizantski ratni izum – tzv. grčku vatru – samozapaljivu smjesu osobito korištenu kako bi se izazvao požar na neprijateljskim ratnim brodovima) bizantska kopnena vojska je 18. listopada 1081. doživjela poraz, a Drač se naposljetku predao Guiscardu. Pomorske bitke ovoga sukoba vodile su se sve do druge polovice 1084., kada su krajem studenoga Mlečani uz obale otoka Krfa doživjeli težak poraz. Guiscard je tada iznenada napao nepripremljenu mletačku flotu, koja se usidrena spremala za zimovanje, pa je nakon strahovitog poraza čak 13 000 Mlečana (prema zapisu Ane Komnene) smrt našlo u hladnom moru.
Bizantska uporaba „grčke vatre“ prilikom jednog pomorskog sukoba (ilustracija iz XII. st.)
Zanimljivo svjedočanstvo o tome kako su izgledali neki istočnojadranski (točnije dubrovački) ratni brodovi toga doba ostalo je sačuvano sve do našeg vremena na jednom sloju žbuke iz XI. st., na bočnom pilonu bizantske bazilike otkrivene na prostoru današnje dubrovačke katedrale. Prema A. Ničetiću, na tom je mjestu vidljivo nekoliko grafita brodova na vesla s jednim i dva jarbola: „Brodovi su predočeni u uzdužnom presjeku, a na boku se može izbrojiti oko 30 (29, 34 i 35) crta, dakle vesala.“ Ničetić iz prikazanog zaključuje kako je riječ o većem tipu veslarke – vjerojatno galiji (možda i dromonu), koja je po svojoj veličini odgovarala galijama drugih sredozemnih gradova i država, npr. Venecije i Bizanta.
Jedan od grafita koji shematski prikazuje ranosrednjovjekovnu dubrovačku ratnu lađu (XI. st.)
Nakon Guiscardove smrti 1085. ratni pohod protiv Bizanta je bio prekinut, a četiri godine poslije umro je i Robertov saveznik Dmitar Zvonimir, ne ostavivši muškog nasljednika na prijestolju – Jelenin i Zvonimirov sin Radovan umro je još prije 1089. Tako su sva tri protagonista protubizantskog saveza s kraja XI. stoljeća sišla s povijesne pozornice (papa Grgura VII. umro je u Salernu još iste godine kada i normanski vojskovođa), a panonska dinastija Arpadovića spremala se za prodor prema Jadranu. Naime, Zvonimirov neposredni nasljednik kralj Stjepan II. je vrlo brzo umro pa je Jelenin brat Ladislav odlučio ostvariti svoje „nasljedno pravo“ na hrvatsko-dalmatinski tron. Iako je uspio djelomično proširiti svoju vlast iz Panonije prema jugu tadašnji papa Urban II. mu je zanijekao vladavinu nad Kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije, pa se Ladislav priklonio Urbanovom protivniku, protupapi Klementu III. Takva politika ugarskih vladara nastavila se sve do 1096. kada je Ladislavov nećak i nasljednik Koloman odlučio poduprijeti Urbana II. kao legitimnog papu. Osim toga, kako bi učvrstio svoje veze s Urbanom kralj Koloman se oženio Felicijom, kćeri Rogerija I. – kralja Sicilije iz normanske dinastije Altavilla (de Hauteville), starih papinskih saveznika. Iz iste loze je potekao i čuveni Robert Guiscard, kojem je Felicija bila nećakinja.
Političko-dinastičke veze zahvaljujući kojima je Koloman ovladao Dalmacijom početkom XII. st.
Iako je Koloman, prilikom svog prodora na jug – ovaj put uz podršku papinstva, bio znatno uspješniji od svog strica Ladislava, Dalmacija je još uvijek izmicala njegovoj kontroli. Naime, tijekom posljednjeg desetljeća XI. st., dok su se razni pretendenti borili za prijestolje, primorski gradovi i otoci nisu više priznavali vlast hrvatsko-dalmatinskog kralja, nego vrlo vjerovatno vrhovništvo Bizantskog Carstva. Koloman je čak 1098. s Venecijom postigao određeni sporazum priznajući postojanje mletačke interesne sfere u Dalmaciji. Budući da se bizantski car još uvijek smatrao vrhovnim gospodarom dalmatinskih gradova i otoka Kolomanu se prilika da i te krajeve integrira u granice svoga novostečenog kraljevstva ukazala početkom XII. stoljeća. Naime, tada je car Aleksije I. Komnen Arpadovićima ponudio bračni savez (vjenčanje njegovog sina i nasljednika Ivana s Kolomanovom rođakinjom Piroskom), što je naposljetku i ostvareno. Sada su Arpadovići kao legitimni kraljevi Hrvatske i Dalmacije bili rođaci bizantskog cara, što znači i njegovi osobiti saveznici, pa im više ništa nije stajalo na putu širenja vlasti prema dalmatinskim gradovima.
„Koloman i Dalmatinci“; ilustracija iz jednog mađarskog časopisa („Vasárnapi Ujság“, 1857.)
Zanimljivo je kako je značajnu ulogu u tom procesu konačnog zaokruživanja vladavinskog područja hrvatsko-dalmatinskih kraljeva na istočnojadranskom primorju odigrao jedan biskup – bl. Ivan Trogirski. Naime, biskupska vlast i utjecaj su bili presudni u političkim okvirima ranog srednjega vijeka, što na slikoviti način iščitavamo iz Ivanova primjera. Kada je 1105. godine kralj Koloman poveo vojni pohod kako bi, uz dopuštenje Bizanta, svojoj vlasti podvrgnuo primorske gradove Dalmacije, prvi se na udaru našao Zadar koji se odbio predati i tako bio izložen opsadi. Međutim, zalaganjem trogirskog biskupa Ivana (legenda navodi čudo koje je postigao „suzbivši neprijateljske pokušaje“ – što je omogućilo pregovore) postignut je sporazum između kralja i Zadrana, koji su na taj način isposlovali vrlo povoljne uvjete (npr. pravo slobodnog izbora biskupa i priora, kao i izuzeće od plaćanja nekih poreza). Toma Arhiđakon u svojoj kronici iz XIII. st. navodi kako je Koloman svakom dalmatinskom gradu koji mu se pokorio, dao sličnu „povelju sloboda“, npr. Šibeniku, Trogiru i Splitu, koji se također predao Kolomanu nakon kratke opsade.
Povelja kralja Petra Krešimira IV. iz 1069. u kojoj Jadransko more naziva „mare nostrum dalmaticum“
Jadransko more ili „mare nostrum“ – kako ga je prije točno 950 godina nazvao Petar Krešimir IV. u jednoj od svojih povelja, u svakom slučaju zaslužuje i opis „nemirno more“, što svakako sugeriraju navedena zbivanja tijekom niza ratnih pohoda pokrenutih krajem XI. i početkom XII. st. Kao što su Normani pokušavali ovladati južnim dijelovima istočnojadranske obale, tako su i hrvatsko-dalmatinski kraljevi od Petra Krešimira, preko Zvonimira do Kolomana nastojali uspostaviti čvršći nadzor nad sjevernijim obalama Jadrana, a osobito dalmatinskim gradovima s velikim lukama. Naime, ti su urbani centri sa svojim biskupskim sjedištima bili ključni za gospodarski razvoj države koja se oblikovala u njihovom zaleđu, kao i za religijsko-crkvenu uređenost – vrlo važan državni aspekt tijekom srednjovjekovlja. Zvonimir i Koloman, iako pripadaju različitim dinastijama, postigli su navedeni cilj na vrlo sličan način – diplomacijom, tj. pažljivo birajući saveznike i tako uspješno brodeći „Zvonimirovom lađom“.
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
